Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Vladimir Putin je bio u Istočnoj Njemačkoj, radeći za KGB, kada je pao Berlinski zid.
U svojim memoarima Prva osoba, objavljen 2000., Putin traži od obližnje jedinice Crvene armije da zaštiti sjedište KGB-a u Dresdenu. Odgovor koji je dobio šokirao ga je: “Ne možemo ništa bez naređenja iz Moskve. A Moskva šuti.” Putin je kasnije rekao: “Tada sam imao osjećaj da ta zemlja više ne postoji. Da je nestalo.”
Takva goruća iskustva su formativna. Čini se da je lekcija koju je Putin izvukao iz 1989. da se velika carstva mogu srušiti zbog unutarnjeg političkog nereda. Nakon što je vidio kako je Moskva utihnula, Putin se sada može nadati da će vidjeti kako Washington utihne i kako će se “američko carstvo” srušiti.
Gledano iz Moskve, mogućnosti moraju izgledati primamljivo. Izbor Donalda Trumpa za drugi mandat predsjednika SAD-a doveo bi zapadni savez pod pritisak bez presedana. koje bi mogao inicirati Trump — poput potpunog povlačenja potpore Ukrajini ili američkog povlačenja iz NATO-a — samo su jedan od potencijalnih puteva ka ostvarenju ruskih ciljeva.
Drugi, manje raspravljani put ne ovisi o svjesnim promjenama politike Bijele kuće. U ovom scenariju, posljedice Trumpovih izbora dovele bi do rasula američke vlade i društva. Zaokupljena vlastitim unutarnjim sukobima, američka elita izgubila bi volju ili sposobnost projiciranja moći diljem svijeta.
To razdoblje nereda možda neće dugo trajati da bi imalo posljedice koje potresaju svijet. Kako se kasnije prisjeća: “Izgubili smo samopouzdanje samo na jedan trenutak. Ali to je bilo dovoljno da poremeti ravnotežu snaga u svijetu.”
Razdoblje “izgubljenog povjerenja” uzrokovano postizbornim previranjima u SAD-u čini se vrlo vjerojatnim. Ako Trump pobijedi, jasno je dao do znanja da se namjerava osvetiti svojim političkim neprijateljima. Potaknuo je razgovore o suđenju istaknutim demokratima, pa čak i bivšim dužnosnicima u vlastitoj administraciji za izdaju ili korupciju. Mete su Joe Biden, Hillary Clinton i , koji je bio najviši američki vojni časnik pod Trumpom.
Planovi se izrađuju u pro-Trumpovim think-tankovima na višim činovima američke vlade. Dužnosnici u Pentagonu zabrinuti su da Trump najviše razine američke vojske smatra nelojalnim jer su se oduprli njegovim zahtjevima da rasporedi trupe na ulice Amerike. Strahuju da će Trump imenovati prave autoritarce na čelne položaje u obavještajnim službama i vojsci – i da bi također mogao pokušati okrenuti niže činove vojske koji podržavaju Magu protiv vrha.
Čak i ako Trump izgubi od Bidena, postoji velika vjerojatnost političkih previranja u SAD-u. Tko može vjerovati da bi Trump ili njegovi pristaše prihvatili poraz? Ponavljanje – samo ovaj put uz dodatnu potporu političara i sudova na državnoj razini – čini se sasvim vjerojatnim.
Sve bi to bio recept za previranja u SAD-u i za ono što je Putin nazvao, u sovjetskom kontekstu, “paralizom moći”. Paralizirani Washington tada bi predstavljao priliku za Moskvu i Peking.
Ne može se unaprijed znati kakav će biti oblik ove mogućnosti. Raspad sovjetskog carstva 1989. obilježen je uglavnom nepredviđenim događajima i improvizacijama. Ali za Putina se izgledi da poništi poniženje iz 1989. i ponovno uspostavi neku vrstu ruske sfere utjecaja u Europi mora činiti primamljivo blizu.
Međutim, Putinov pogled na ono što se dogodilo 1989. – a time i njegove ambicije za 2025. – pati od velike slijepe točke. Uzroci kolapsa sovjetskog carstva nisu bili samo zbunjenost i nedostatak volje u Moskvi. Dublji razlog bio je taj što je sovjetska vlast bila vrijeđana u istočnoj Europi. SSSR je 1956. poslao tenkove u Mađarsku kako bi suzbio nezadovoljstvo. Odluka Mihaila Gorbačova da ne sruši istočnoeuropske aspiracije po treći put bila je moralni izbor – a ne trenutak slabosti kako to Putin vidi.
Bio je to stari brutalni sovjetski model dominacije za kojim je Putin posezao 2022., kada je pokrenuo svoju potpunu invaziju na Ukrajinu. Ali svijet se promijenio na načine koje on nije razumio. Ukrajinci su uzvratili, a Zapad ih je opskrbio oružjem – za razliku od 1956. i 1968., kada su SAD i njegovi saveznici stajali po strani i nisu se uspjeli suprotstaviti intervenciji Moskve.
Američki sustav savezništva u Europi – za razliku od sovjetskog bloka 1989. – počiva na pristanku. To je “carstvo po pozivu”, izrazom politologa Geira Lundestada. Dok su Poljaci i Česi čeznuli za povlačenjem sovjetskih trupa 1989., zemlje EU bi bile zgrožene da se američke trupe danas povuku.
Mnogo se toga promijenilo od 1989. u Moskvi, Washingtonu, Berlinu i Varšavi. Ali jedna stvar koja ostaje konstanta je odlučnost Europljana da se odupru ruskoj dominaciji. Države EU-a bolno su svjesne koliko su postale na američkoj vojnoj moći. Ali odlučni su učiniti nešto po tom pitanju.
Moguće je da će Washington utihnuti u idućoj godini. Ali to ne znači da će Moskva uspjeti vratiti europski sat u 1988. godinu.
