Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Pisac je a viši je suradnik Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir
Dok se Kina i njezini trgovinski partneri i dalje žestoko sukobljavaju oko prekapacitiranosti proizvodnje i globalne trgovine, čini se da se većina rasprava vodi u suprotne svrhe.
Višak kineskih kapaciteta u ciljanim industrijskim sektorima jedno je od područja spora. Višak kineske štednje potaknut suzbijanjem domaće potražnje još je jedno pitanje. Ove dvije točke prijepora su vrlo različite, ali čini se da ih analitičari i kreatori politika s obje strane brkaju.
U prvom slučaju, Peking je ciljao na određene industrije kao što su električna vozila i solarni paneli za koje vjeruje da su strateški važne, te je implementirao politike koje su osmišljene kako bi kineskim proizvođačima u tim sektorima dale dugoročnu komparativnu prednost. Nema ništa posebno kinesko u ovoj strategiji. Većina velikih gospodarstava također primjenjuje politike za podršku ili zaštitu favoriziranih sektora.
Budući da te politike rade nauštrb stranih proizvođača, često izazivaju mnogo bijesa, ali veći dio ove reakcije je sebičan. Komparativna prednost, koja je ono što pokreće dobrobiti trgovine, podrazumijeva da su neke zemlje sposobne proizvoditi određena dobra učinkovitije od drugih. Svrha trgovine je, naposljetku, koncentracija proizvodnje u onim zemljama koje imaju komparativnu proizvodnu prednost.
Ali komparativna prednost se ostvaruje samo u razmjeni dobara, a ne u njihovoj proizvodnji. Tu se pojavljuje problem viška kineske štednje. Strukturno visoka domaća stopa štednje rezultat je desetljećima duge razvojne strategije u kojoj se dohodak učinkovito prenosi iz kućanstava za subvencioniranje ponudene strane gospodarstva — proizvodnje dobara i usluga. Kao rezultat tih transfera, rast dohotka kućanstava dugo je zaostajao za rastom produktivnosti, zbog čega kineska kućanstva nisu mogla potrošiti velik dio onoga što proizvedu.
Neke od tih subvencija su eksplicitne, ali većina je u obliku implicitnih i skrivenih transfera. To uključuje usmjerene kredite, podcijenjenu valutu, ograničenja rada, slabe mreže socijalne sigurnosti i pretjerano ulaganje u prometnu infrastrukturu. Ove različite politike automatski potiču kinesku štednju. Učinkovitim izvozom viška ušteđevine kroz subvenciju proizvodnje dobara i usluga, Kina može eksternalizirati rezultirajući manjak potražnje.
Činjenica da Kina dominira određenim proizvodnim sektorima savršeno je u skladu sa slobodnom trgovinom i komparativnom prednošću. Višak štednje je ono što stvara problem za — i treba napomenuti da se mnoge zemlje osim Kine ponašaju slično, uključujući Njemačku i Japan. Problem je što ta viška štednje predstavlja potiskivanje domaćih plaća, a time i domaće potražnje, za postizanje globalne konkurentnosti.
To su klasične trgovinske politike tipa “prosjak-tvoj susjed” u kojima se nezaposlenost — posljedica manjkave domaće potražnje — izvozi stvaranjem trgovinskih suficita. Te viškove moraju apsorbirati trgovinski partneri, obično u obliku veće nezaposlenosti, većeg fiskalnog deficita ili većeg duga kućanstava.
Zbog toga su političke implikacije dviju spornih točaka vrlo različite. Problem viška ušteda može još više pogoršati problem viška kapaciteta. Zemlje s trgovinskim deficitom nastoje zaštititi svoja gospodarstva od prekomjerne štednje zemalja s manjkom potražnje. To može biti u obliku ograničenja trgovine ili priljeva kapitala.
Peking će bez sumnje nastaviti štititi i podupirati industrije koje smatra strateški važnima, kao i SAD, EU i ostatak svijeta. To će neizbježno dovesti do sukoba, rastućeg protekcionizma i široko rasprostranjenog viška kapaciteta u nekim sektorima. U globalnom trgovinskom sustavu koji dobro funkcionira, zemlje proizvode robu u kojoj imaju komparativnu proizvodnu prednost, a zatim je razmjenjuju za robu u kojoj je nemaju. Stoga je globalna ekonomija u boljem stanju, čak i ako pojedinačni sektori trpe.
Međutim, kada je svrha izvoza eksternalizirati problem slabe domaće potražnje, globalno gospodarstvo može biti samo gore, kao što je John Maynard Keynes primijetio u Bretton Woodsu. Svijet mora riješiti pitanje viška štednje i neuravnotežene trgovine, čak i dok se pojedinačne zemlje zasebno sukobljavaju oko viška kapaciteta i komparativne prednosti.
