„Dlaka na glavi je reći da u znanju nema patnje. Studiranje je teško, ali to je dobro“, rekao je János Setényi, direktor Instituta za istraživanje učenja Mathias Corvinus Collegium (MCC), na predstavljanju MCC-a u srijedu u Szegedu, gdje je iznio svoje mišljenje o različitim pristupima obrazovnoj politici.
Obrazovni sustav je kompliciran i rascjepkan, smatra istraživač koji smatra da se postavljaju pitanja treba li škola počinjati u devet, treba li zabraniti mobitele u učionici, može li predavati netko tko još nije profesor. Smatra da se na takva pitanja ne može suvislo odgovoriti, štoviše, ovisnost o telefonu je “problem snage duha, a ne problem gadgeta”, pa se zabranom neće riješiti, već se treba fokusirati na uzrok ovisnosti. .
Iako takozvani pruski obrazovni model, koji je u našoj zemlji tipičan od 80-ih godina, mnogi kritiziraju zbog, između ostalog, obvezne lektire, prema Setényiju, javno obrazovanje koje se ovom metodom prenosi igra važnu ulogu.
“Jedna će osoba upravljati otpadom, druga će postati bankar, a treća će biti Nobelov nagrađeni istraživač u području biologije”, kaže on, misleći na Katalin Karikó, koja je prethodno provela istraživanje u Szegedu, a nagrađena je nagradu prošle godine za razvoj mRNA cjepiva. “To su različite sudbine. Ali nas povezuju sjećanja na pjesmu Ady, pjesmu Radnóti, kovalentni uvez, korijenje ili mađarsku narodnu pjesmu, i to nas ne čini stadom, već društvom.”
Uz obveznu lektiru, pruski je sustav uveo i domaće zadaće, koje se u nekim dijelovima zapadne Europe više ne prakticiraju. Setényi smatra da treba paziti da kućna nastava ne nestane i u Mađarskoj
“Ako je generacija odrasla bez toga, ne može se vratiti”.
Ne ulazi u detalje o važnosti domaćih zadaća, ali kasnije skreće pozornost na druge načine učenja izvan škole, na posebne razrede, izgradnju kulturne infrastrukture, važnost vršnjačkih grupa, socijalizaciju izvan škole.
Prema Setényiju, o važnosti vršnjačkih grupa govori činjenica da je, prema istraživanju poljskog sociologa Szczepańskog, najjači čimbenik uspjeha karijere maturanata vrsta prijatelja koje steknu na fakultetu. “Na primjer, studenti moraju ići u pubove, jer se samo tamo mogu vježbati određene civilne tehnike.” Osim toga, korisna je i “mentalna probava” za koju je najučinkovitiji način, uz lutanje, slobodno društvo s prijateljima.
On smatra da je sam pruski sustav bio “briljantan” i da se “raspao” iz dva razloga. S jedne strane, “iza autoriteta učitelja i ravnatelja stajala je diktatura”, roditelji su znali da je izloženost učitelja državnoj vlasti značajna, čega su se bojali. S druge strane, nakon promjene režima, stasale su generacije učitelja čiji prethodnici više nisu prenosili prusku tradiciju, pa je ona otišla u zaborav. Prema Setényiju, to se vidi, primjerice, u stručnim radnim zajednicama, koje se ne sastaju češće od svakog kvartala u godini jer se nema o čemu razgovarati.
“Ovo je proces gubitka kulture, kada se forme i dalje održavaju, ali sudionici više ne znaju čemu sam događaj služi”
– kaže on i dodaje da se proces pražnjenja može obrnuti, “u slobodnoj zemlji o tome se mora ponovno pregovarati”.
Sustav s posebnim naglaskom na javno obrazovanje zamijenjen je pristupom temeljenim na kompetencijama (OECD). U ovom pristupu poučavanje je prijenos informacija, a prema istraživaču sve polazi od toga da se na internetu može pronaći gotovo sve, pa umjesto učenja napamet daje prednost korisnim vještinama 21. stoljeća.
Trenutačno u zapadnoj Europi prevladava treći sustav, postmoderni pristup manje simpatičan Setényiju, koji umjesto javnog obrazovanja prihvaća da su mnoge vrste znanja moguće. Setényi u tome otkriva i malo Rousseauova romantizma, govoreći da u tom duhu “nema potrebe unaprijed govoriti što je gravitacija, učiti formule, a onda će dijete to samo otkriti i stvoriti znanje”.
Postmoderni pristup karakteriziraju individualni stilovi učenja i uključuje koncept posebnih obrazovnih potreba (SNI). Prema nekim statistikama, 64 posto učenika može se svrstati u ovu skupinu, što znači da imaju neku vrstu poteškoća u učenju, poput disleksije ili poremećaja pozornosti i hiperaktivnosti (ADHD). Istraživač MCC-a smatra da su to stvarni podaci, ali se njima ne isplati dublje baviti. “Mjerenje je u redu, ali oni mjere besmislicu”, napominje.
Nikad nisam razumio zašto netko tko ima poteškoća s čitanjem ne vježba, kaže. To ne znači da se posebne obrazovne potrebe uopće ne trebaju uzeti u obzir, no neki će se ljudi možda morati više boriti za isti rezultat. Smatra kako bi se isplatilo slijediti pedagoški optimizam Kineza prema kojem svi osim teško ozlijeđenih mogu učiti nastavni plan i program, “neće biti odličan, ali može doći do osnovne razine”. Umjesto toga dobivaju plećnike, a nakon plećnika dobivaju izuzeće.”
“Ako dopustimo da oni koji bolje uče dobiju bolje ocjene, onda je s društvom gotovo”, tvrdi Setényi. To znači da ako jači i slabiji učenik dobiju istu ocjenu, to oduzima motivaciju jačem, koji vidi da može ispuniti zahtjeve uz manje ulaganja energije. Prema njemu
Mađarska si to ne može priuštiti, “od mladih moramo izvući maksimum”.
Strpljivost s djecom ne škodi, napominje, ali vidi da nas pretjerana usmjerenost na njihove emocije, sentimentalizam, odvodi na krivi put. Pritom je za svaku pohvalu predanost, a ako su i rezultati dobri, primjerice u vrtiću 95 posto maturanata, onda ne treba ulaziti u to kojom su metodom učitelji to postigli.
Istraživač je također govorio o Szegedu, po njegovom mišljenju, zbog svoje veličine ovdje je najučinkovitije sveučilišno obrazovanje, jer je kulturno okruženje bogato, ali grad nije prevelik. „Student u Szegedu je poseban tip jer s jedne strane pohađa transparentno, čak osobno sveučilište, ali s druge strane može upravljati manjim, ali kvalitetnim dijelom kulturne i prirodne infrastrukture koja student u Budimpešti uživa”, kaže on.
Autor je a novinar. Članak je objavljen iu Telexu u sklopu suradnje Szegedera i Telexa.
