Godine 1988. tri su izraelska povjesničara potkopala herojsku priču o nastanku njihove zemlje. Benny Morris je dokumentirao koliko Palestinaca nije dobrovoljno napustilo svoje domove 1948., nego su ih izraelski zapovjednici brutalno istjerali. Ilan Pappé je pokazao da Britanija nije sabotirala židovsku državu, ali da je zanemarila Palestince. A Avi Shlaim je tvrdio da se u ratu 1948. Izrael nije sam suprotstavio jačim arapskim vojskama – već je imao tajni dogovor Jordana i vojske.
Ukratko, takozvani novi povjesničari odzvanjali su raspoloženjem samokritičnosti u Izraelu. Ali kako je izraelsko društvo u posljednja dva desetljeća skrenulo udesno, revizionizam je ponovno postao nepoželjan. Morris je promijenio svoju melodiju kako bi odgovarao vremenu: tvrdeći 2004. da je “pogreška” Izraela što nije istjerao sve Palestince 1948.
Pappé i Shlaim postali su ideološki izopćenici. “Zagrljaj establišmenta nije dugo trajao jer sam nastavio biti kritičan prema Izraelu,” kaže Shlaim, sada profesor emeritus na Sveučilištu Oxford.
Od Hamasovih napada na Izrael 7. listopada, tijekom kojih su militanti ubili 1200 ljudi, prema izraelskim dužnosnicima, publika za Shlaimovu verziju povijesti dodatno se smanjila među židovskom dijasporom. Trebao je održati govor o svojim memoarima iz djetinjstva na Sveučilištu Liverpool Hope nekoliko tjedana nakon napada. Sveučilište ga je zamolilo da odgodi nakon što su lokalni Židovi i osoblje izrazili zabrinutost za sigurnost. Bijesan na “no platforming”, Shlaim je otkazao.
“Ono što ilustrira je pretjerana osjetljivost nekih britanskih Židova u tumačenju svake kritike Izraela kao napada na Židove. . . Ne mogu me ušutkati. Ali ozbiljno sam zabrinut za mlade palestinske akademike na britanskim sveučilištima koji su izloženi zastrašivanju.”
Shlaim je i eminentan i kontroverzan. Nježni 78-godišnjak sa šokom kovrčave kose koji podsjeća na Kramera iz sitcoma Seinfeld, podržao je bivšeg čelnika laburista Jeremyja Corbyna zbog optužbi za antisemitizam. Optužuje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da je zemlju pretvorio u državu “aparthejda”, a nedavno se pridružio britanskim prosvjednicima koji su skandirali “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna”, frazu za koju mnogi Židovi kažu da je genocidna.
Takva stajališta znače da je Shlaim, koji se preselio u Britaniju sa 16 godina, sam svoj identitet doveden u pitanje. “Zašto ustraje u korištenju ovog uobičajenog izraelskog imena, obično skraćenice od Avraham?” upitao je Morris. (Shlaimov odgovor: tako ga zovu od pete godine.)
Ipak, čak i Morris prihvaća da je Shlaimovo istraživanje vrijedno i čitljivo. Povijest nudi moguću srebrnu oblogu za trenutni sukob. Nasilne epizode u prošlosti stvorile su prostor za diplomaciju. “Najbolji primjer je listopadski rat 1973. godine [when Egypt and Syria led an Arab offensive in the Sinai and the Golan Heights], koji je Izrael zatekao potpuno nespreman”, kaže Shlaim. Borbe, praćene putovanjem tadašnjeg egipatskog predsjednika Anwara Sadata u Jeruzalem, utrle su put izraelsko-egipatskom mirovnom sporazumu 1979.
Slično tome, prva intifada — koja je započela 1987. — dovela je do sporazuma iz Osla 1993., koji je dao okvir za mirovne pregovore između Izraela i Palestinaca. “Svijet je vidio brutalnost izraelske vojske prema civilima.”
Shlaim kaže da je napad Hamasa na Izrael i odgovor Izraela, koji je do sada ubio oko 32.000 ljudi u Gazi, prema palestinskim dužnosnicima, “katastrofa, ali nešto dobro bi se moglo pojaviti”.
“[Former Israeli foreign minister] Abba Eban je jednom rekao da su nacije sposobne djelovati racionalno kada su iscrpile sve alternative. I dalje se nadam da će Izrael, nakon što iscrpi sve vojne alternative, početi djelovati racionalno.”
Shlaim tvrdi da je strani pritisak jedina stvar koja može potaknuti promjenu. “Amerika je [Israel’s] zadnji bastion i jednog dana će se američka politika promijeniti.”
Američki predsjednik Joe Biden pojačao je kritike na račun Netanyahua. Ali drugi američki predsjednici otišli su dalje, kaže Shlaim. “Kad bi samo Biden rekao Netanyahuu, ne smiješ napasti Rafah, a ako to učiniš, usporit ću vojne opskrbe, zaustavio bi Netanyahua u njegovom naumu.”
***
Shlaim je rođen u Bagdadu u bogatoj obitelji. Njegovi memoari opisuju vrijeme kada su Židovi mogli živjeti uz muslimane u Iraku bez neprijateljstva. Da je suživot “najbolji model koji imamo za bolju budućnost”, napisao je.
Stvaranje Izraela, koje su europski Židovi tako pozdravili, pokazalo se lošim za mnoge bliskoistočne Židove. Suočili su se s reakcijom u svojim matičnim zemljama nakon arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Shlaim tvrdi da su mnogi koji su se preselili u Izrael, kao i on s pet godina, smatrali da se njihovo nasljeđe prezire. (Neke su obitelji poprskane DDT-jem po dolasku.) “Imao sam kompleks manje vrijednosti koji je oblikovao moj odnos s izraelskim društvom.” I dalje je upijao “cionističku verziju povijesti”, služio je vojni rok i pokušao se prijaviti za bliskoistočni rat 1967., kada je Izrael okupirao Gazu i Zapadnu obalu. Ali kada je kasnije proučavao sukob, njegov stav se promijenio.
Dok su SAD i druge zapadne nacije dugo okrivljavale palestinske vođe za neprihvaćanje mira koji je ponudio Izrael, Shlaim kaže da Izrael “nikada nije ponudio formulu za dvodržavno rješenje koje bi bilo prihvatljivo čak i najumjerenijem palestinskom vođi”.
“Najbolja ponuda Izraela”, tvrdi on, bio je prijedlog Ehuda Olmerta iz 2008., prema kojem bi Izrael prepustio 94 posto Zapadne obale. Ali Shlaim tvrdi da je Olmert, koji je već najavio svoju ostavku kako bi se suočio s optužbama za korupciju, bio “šepava patka” i da je svaki dogovor mogao biti protuustavan.
Shlaim tvrdi da je palestinska država sada neodrživa zbog širenja izraelskih naselja i zalaže se za rješenje jedne države.
Kritičari kažu da on previđa postupke arapskih država i Palestinaca. Mnogi Palestinci su podržali i . Jesu li i oni toliko krivi za nedostatak mira? “Ne”, inzistira Shlaim. Ali prihvaća da su njegova stajališta oblikovana njegovim iskustvom s Izraelom: “Povijest se ne piše u vakuumu.”
Riječ je i o izvorima: arapske države ne otvaraju svoje arhive. Shlaim, koji tečno čita hebrejski, ali ne i arapski, radi iz izraelskih arhiva i nekih arapskih primarnih izvora.
Možda je Shlaimov najkontroverzniji stav, osobito nakon napada 7. listopada, njegov pogled na Hamas, čija je povelja iz 1988. pozivala na uništenje izraelske države. Tvrdi da je Zapad izolirao Hamas nakon što je pobijedio na “poštenim i slobodnim izborima” 2006. i da su njegovi politički čelnici mogli prihvatiti palestinsku državu ako bi se temeljila na granicama prije rata 1967.
“Danas su čelnici Hamasa vrlo nasilni i beskompromisni. Moć se unutar Hamasa prebacila s [more] sofisticirano, umjereno, političko vodstvo [such as Ismail Haniyeh] vojnim zapovjednicima [like Yahya Sinwar].
“Političko vodstvo pokušalo je diplomatskim putem i nije nikamo stiglo. Vojni zapovjednici kažu da ne možete pregovarati s Izraelom, morate Izraelu nanijeti bol. Koriste se primjerom Hezbollaha koji je istjerao Izrael iz južnog Libanona.”
Za sada je Shlaim “ambivalentan” oko svoje izraelske nacionalnosti. Dok političko raspoloženje postaje sve jače, nije siguran hoće li biti ispitivan u zračnoj luci prilikom sljedećeg posjeta. Ne može se vratiti u Irak, jer je tamo sada kazneno djelo kontaktirati bilo koga tko promiče normalizaciju s Izraelom. Služio je u IDF-u, tako da bi svaki Iračanin koji je imao posla s njim mogao biti odgovoran. Barem u Oxfordu, povjesničar je među svojima.
