LOS ANGELES — Kad je Jessica Pratt izdala svoj debitantski istoimeni album, za koji se hvali da nije imao praktički nikakvu postprodukciju, kantautorica je bila hvaljena zbog svoje stroge gitare i hipnotičkog glasa. Nesavršenosti albuma iz 2011. bile su značajka, a ne nedostatak.
Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje da indie glazbenica nastavlja s oprezom dok prihvaća složeniji i profinjeniji zvuk na svom četvrtom albumu — koji izlazi u petak — i prvom u pet godina.
“Može postojati stvarna opasnost od ljudi koji su na neki način nastali kao solo umjetnici koji diplomiraju u ovu punu inkarnaciju benda”, kaže Pratt. “To može rezultirati razvodnjenim zvukom ili poput homogenog zvuka ako niste pažljivi jer se možda neke od tih idiosinkratičnih kvaliteta glazbe mogu iskorijeniti.”
Dakle, kada je Pratt otišla u studio kako bi snimila “Here in the Pitch”, bila je proračunata i odlučna u pogledu uloge koju će svaki instrument imati.
“Pretpostavljam da smo to pokušavali zamisliti više kao jazz pristup ili tako nešto, gdje stoji srž glazbe, ali tu su i ti dodiri koji naglašavaju stvari,” kaže ona.
Dio onoga što ju je inspiriralo da doda više produkcije i instrumenata bilo je bolje razumijevanje veličine platna na kojem je slikala.
“Bio je to moj drugi put da snimam ploču u studiju, tako da na neki način, možda između prvog i drugog izvođenja u studiju, malo bolje razumijete resurse koje imate na raspolaganju i možete ih na neki način zamisliti nešto od dodatne boje koju možete dati stvarima,” kaže ona.
Ovu 37-godišnjakinju često su uspoređivali s pionirima folk glazbenika poput Joni Mitchell i Joan Baez, no ona se ponekad opirala tim usporedbama kao reduktivnima.
“Ako svirate akustičnu gitaru i ne radite nešto radikalno specifično stilski što bi se suprotstavilo folklornoj asocijaciji, onda je to nešto čemu se ljudi okreću,” kaže ona.
No poboljšana produkcija ove ploče, odstupanje od biranja prstiju i dodavanje više instrumenata, posebice udaraljki, ponovno potvrđuju njezinu tvrdnju da je ona više od folk pjevačice, s nekim pjesmama nadahnutim klasičnim kalifornijskim pop bendovima poput Beach Boysa i Walker Brothersa .
Ali Prattov zvuk nije jedina oda Los Angelesu 1950-ih i 60-ih godina na albumu. Njezini tekstovi kaplju inspiracijom iz tog zloglasnog doba, kanalizirajući stari glamur Hollywooda i ikona poput Judy Garland, kao i ozloglašenih negativaca poput Charlesa Mansona.
Iako je Pratt odrasla u sjevernoj Kaliforniji, kaže da ju je Grad anđela oduvijek intrigirao.
“Dolazeći u dob, čitao sam puno glazbenih knjiga i biografija i toga, i, znate, rekao bih da se otprilike 90% toga dotiče LA-a u nekom obliku ili obliku. Dakle, to je za mene uvijek imalo određenu razinu mističnosti”, razmišljala je.
Pratt ponosno posjećuje povijesna holivudska mjesta kao što su Musso i Frank Grill i priznaje da je gledala intervjue s redateljem Davidom Lynchom, iako se neće baš nazvati filmofilom u usporedbi s nekim od opsesivnijih filmofila koji nastanjuju grad.
I dok je Pratt izdala još dva albuma otkako se preselila u Los Angeles prije više od deset godina, ona vjeruje da se utjecaj grada na nju konačno iskristalizirao u ovom albumu.
“Moja druga ploča izašla je ubrzo nakon što sam se preselio u LA. Napisala sam to odmah kad sam se preselila, tako da sam vjerojatno još uvijek bježala od isparenja San Francisca,” kaže ona. “Nisam točno siguran zašto je trebalo toliko dugo da se utjecaj materijalizira. Ali svakako jest.”
