KIBUC MEFLASIM, Izrael — Kada su Hamasovi borci napali južni Izrael 7. listopada, militantna skupina koja vlada Pojasom Gaze izvršila je najsmrtonosniji napad na Židove od holokausta.
Stoga ovogodišnji Dan sjećanja na holokaust, koji počinje u nedjelju navečer u Izraelu, ima veću težinu nego inače za mnoge Židove diljem svijeta.
Za Judith Tzamir, preživjelu holokausta iz Njemačke koja se preselila u Izrael 1964., užasi 7. listopada potaknuli su je da obilježi turobni praznik hodočašćem koje je dugo izbjegavala: posjetit će Auschwitz, nacistički koncentracijski logor u Poljskoj.
Tzamir, čiji se kibuc obranio od napadača Hamasa 7. listopada, pridružit će se 55 drugih preživjelih holokausta iz cijelog svijeta i oko 10.000 drugih koji sudjeluju u Maršu živih. Događaj rekreira marš od dvije milje (tri kilometra) od Auschwitza do Birkenaua, gdje je nacistička Njemačka ubila približno milijun Židova.
Događaj, koji se sada održava 36. godine, obično privuče tisuće sudionika, uključujući preživjele holokausta i židovske studente, vođe i političare. Ove godine maršu će se pridružiti i izraelski taoci oslobođeni iz zarobljeništva u Gazi te obitelji čiji su rođaci još uvijek zarobljeni.
“Ne znam hoće li svijet slušati, ali čak i za mene samoga, važno je”, rekao je Tzamir, koji je ranije odbijao pozive da posjeti Auschwitz. “Da zapamtite da još uvijek postoji antisemitizam i da još uvijek postoje ljudi koji će ubijati samo iz vjerskih razloga.”
Dan sjećanja na holokaust, koji se obilježava na godišnjicu izbijanja ustanka u Varšavskom getu, tradicionalno je bio vrijeme za okupljanje Izraelaca i slušanje svjedočanstava preživjelih.
To je jedan od najtmurnijih dana u godini — naglašen dvominutnom sirenom kada se promet zaustavi i ljudi mirno stoje u znak sjećanja na žrtve. Cijeli dan održavaju se komemoracije i izgovaraju se imena žrtava. Dok se izraelski nacionalni spomenik holokaustu, Yad Vashem, pokušava kloniti politike, njegova ovogodišnja ceremonija uključuje praznu žutu stolicu u znak solidarnosti s izraelskim taocima koji se još drže u Gazi.
Godine 1948., kada je Tzamir imala 4 i pol godine, ljudi koje je poznavala kao svoje roditelje obukli su je u svijetloplavu haljinu, s crnim cipelama i bijelim čarapama i odveli je na trg u Berlinu. Sjeća se kako je grčevito držala svoju lutku, Yulu, kad su otkrili da joj nisu roditelji i da je žena koja stoji pred njima njezina biološka majka.
Tzamirova majka skrivala je svoj židovski identitet tijekom Drugog svjetskog rata služeći u njemačkoj vojsci. Judith je rodila 1943. u bolnici koju su vodile časne sestre, a Judith je ostavila kako bi joj spasila život. Tzamir, koji se tada zvao Donata, smješten je u udomiteljsku obitelj. Nije imala pojma da je Židovka dok nije upoznala svoju majku.
Šesnaest godina kasnije, dok je bila na koledžu, Tzamir je otišla u Meflasim, kibuc u južnom Izraelu na granici s Gazom, kroz program razmjene studenata. Nakon studija vratila se u Meflasim, zaljubila u novog doseljenika iz Argentine koji je također živio u kibucu i ostala podižući četvero djece.
Tzamir se 7. listopada suočila s mogućnošću ponovnog gubitka doma. Militanti Hamasa preletjeli su granicu iz Gaze i napali gradove, vojne baze i glazbeni festival u južnom Izraelu. Meflasim je imao više sreće od mnogih drugih kibuca u tom području, gdje su militanti spalili kuće i ostavili široke pojaseve razaranja.
Militanti su tog dana ubili oko 1200 ljudi, većinom civila, i oteli 250 drugih. Napad je izazvao izraelsku invaziju na Gazu, gdje je broj mrtvih porastao na više od 34.500 ljudi, prema lokalnim zdravstvenim dužnosnicima, i protjerao oko 80% stanovništva Gaze od 2,3 milijuna iz svojih domova. Visok broj smrtnih slučajeva i humanitarna kriza potaknuli su optužbe za genocid protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde – optužbu koju Izrael ljutito odbacuje.
Hamas je rekao da je njegov napad bio usmjeren protiv izraelske okupacije i njegove blokade Gaze, a pro-palestinski aktivisti niječu bilo kakve antisemitske motive u svom protivljenju izraelskoj vojnoj ofenzivi. Za većinu Izraelaca Židova, globalni prosvjedi koji pozivaju na bojkot Izraela i dovode u pitanje pravo zemlje na postojanje često skreću u antisemitizam.
Na dan napada, Meflasimova jedinica za hitne slučajeve uspjela je zadržati većinu Hamasovih militanata izvan perimetra kibuca. Mnogi stanovnici ostali su u sigurnim sobama gotovo 24 sata, sve dok ih izraelska vojska nije uspjela evakuirati sljedeći dan.
Iako nije bilo smrtnih slučajeva u Meflasimu, njegovih oko 800 stanovnika je rečeno da odu, zajedno s više od 120.000 Izraelaca koji su živjeli unutar nekoliko kilometara od granice s Gazom i Libanonom. Meflasim, Tzamirovo postojano sidro nakon djetinjstva ispunjenog preokretima i neizvjesnošću, više nije bio sigurno utočište.
Mnogi stanovnici Meflasima živjeli su u hotelu sjeverno od Tel Aviva posljednjih sedam mjeseci, nesigurni oko sljedećih koraka, iako se Tzamir i neki drugi nadaju da će se vratiti u kibuc u lipnju.
Tzamir je rekla da joj je napad 7. listopada probudio razna sjećanja iz traume iz djetinjstva. Mogla je funkcionirati tijekom dana, ali kad je otišla spavati, snovi su joj bili puni krvi, smrti i požara, vizija koje su je podsjećale na bombaške napade kojima je svjedočila kao dijete u Njemačkoj.
Tzamir je jedan od približno 2000 preživjelih holokausta u Izraelu koji su bili prisiljeni evakuirati se zbog rata u Gazi, prema izraelskom Ministarstvu socijalne skrbi i socijalne skrbi. Ministarstvo procjenjuje da u Izraelu živi 132.000 osoba koje su preživjele holokaust.
Tzamir je 13 godina bio direktor njenog kibuca, tako da poznaje svakog stanovnika. Rekla je da se neke obitelji možda nikada neće vratiti u Meflasim, samo milju (1,4 kilometra) od granice Gaze. Eksplozije iz Gaze odjekuju po zgradama, a osjećaj sigurnosti teško je povratiti.
Ali to nikada nije bilo pitanje za nju, rekla je.
“Imam 80 godina, ne želim ponovno izgubiti svoj dom,” rekla je Tzamir dok je njezin suprug Ran bio zaokupljen održavanjem vrta prepunog sukulentima i cvijećem, neposredno prije leta u Poljsku. “Vraćamo se.”
