Imao sam novac za dati prijatelju. Što ne dajete? Imate li ježiće u džepu? Morao sam prijatelju dati gotovinu. Što ne dajete? Ako muškarac od vas traži da radite ono što vam se kaže naslijepo. Otišao sam do bankomata, negdje, u Bobočicu, na kraj svijeta. Na rubu Bukurešta, s perecom i u kutu s mititei roštiljem. Stavio sam karticu u bankomat u sirotinjskoj četvrti, gnijezdu snova. I rečeno mi je da mi ne može dati toliko novca. Ali moj prijatelj je htio toliko novca, kakav glupi bankomat! Tražio sam manje. Pitali su me da budem djeljiv sa 5 i 0, nepismen sam tata, nisam to razumio. Ponovno sam pritisnuo gumbe. I tražio delirij ovog bankomata. Bio sam u haosu. Htjela sam pobjeći s bankomatom, bilo me je tako sram.
Na bankomatuFoto: Lev Dolgachov / Alamy / Alamy / Profimedia
Subota u zoru. Na Bobočici. Tko ne zna gdje je Bobo nema sjene!
Sama, hladna. Devet sati. Prilazim bankomatu. Bankomat je tamo. Mislim da znam što je PIN. Mislim da ne znam koji je pin kod. To sam ja, sramežljiva. Gle, ispred bankomata, gnijezdo snova! Kartica za torbu, pin za torbu, brojevi torbe, čekam da me daju. Nije li tako? Nastavi kopati, želiš nagradu. To je stvarno loš perverznjak, novac tamo je moj. Pogledaj kako današnji svijet od tebe pravi čovjeka. Mislim, želim svoj novac natrag, a ne da me banka nagrađuje. Ali mozak, što da se radi, nema kondicije! I odbijaju me, jer želim više nego što mi bankomat može dati. Ta, ta, tum, tum. Što misliš? Ako ja želim onoliko svog novca koliko želim, on ga ne želi! Šalje me u šetnju! Aberacija! Ovaj svijet je besraman!
I opet tipkam, tipkam, tipkam ko djetlić. I opet poruka: za unos djeljivih znamenki.
Tata na ovu uvredljivu poruku kunem se. Ja sam nepismen, sjediti pred bankomatom i raditi djeljivost je čisto siromaštvo. Torba, torba, torba. Daju mi novac. Želim ih izvaditi, to nije moguće. Prorez je prorez, ali otvor bankomata koji mi daje novac je premalen za veliki broj novčanica. Pa nisam vidio ništa takvo. Bankomat tutnji! Uzmi svoj novac, brate! Uzmi svoj novac, brate! Mašem prstom da uzmem novac, padaju novčanice po ulici. Na Bobočici puše vjetar. Oko tri su otpuhane. Što uraditi? Imam dvije ruke. U jednom su novčanik i telefon. Bankomat tutnji. Preplavljen tutnjavom bankomata. Vatrogasni alarm vrišti u mojoj glavi! Ostavljam novac, stavljam telefon i novčanik u stražnji džep. Sad se objema rukama stavljam u usta zmaja, bankomata.
Povlačim tupe zube proreza. Pucam kao debil koji ne želi otvoriti usta da mi uzme novac. Moj novac, dovraga!
Jednim okom gledam ulicu da mi Bobočica ne ukrade novce s ulice. Pucketaju senzori, pucketaju zubi još jače. Nije bilo šanse da novac izađe iz utora jer ga je bilo previše. Bankomat je premali, jasno napravljen za siromašne. Povlačim očnjake, povlačim prorez. Jednom rukom uzimam dijelove novca i stavljam ih u džep. Pravim krafnu od svog džepa u gotovini. Ja sam na Bobočici. Polako puštam prorez, pušteni očnjaci hoće da mi pojedu prste, ali ne puštam, tu su neke novčanice. Ako se odreknem spojke, zmaj bankomata ih usiše u svoje proklete kandže. Stavio sam nogu u prorez. Samo gornji dio prtljažnika da ostane otvoren. Uspijevam izvući zadnjih nekoliko novčanica. Vrisak. Stroj također vrišti! Bacati vatru na ekran: PRESTANO! Napišite ubojica na ekranu. Posramljen sam. Bojim se. Pecam novac izvan ulice. ja bježim.
Onda mislim. Ipak je to bio moj novac. Maleni moji.
Banka, bankomat su me ismijavali. Instalirali su glupi bankomat koji mi nije mogao dati novac kroz otvor. Pokvarena mašina, neki činovnici koji nemaju pameti. Da, to sam radio na Bobočici. Možeš li vjerovati? Od ozbiljne osobe postao sam lakrdijaš. Na Bobočici u zoru.
