Umro je Nicolae Manolescu. Nakon Georgea Călinescua, književnost sam učio od Nicolaea Manolescua. Ako je George bio paraboličan, nacionalist, Nicolae je iznenadio i podigao vaš um.
Nicolae ManolescuFoto: AGERPRES
Uhvatio sam ga na faksu kao mit. Bilo je zabranjeno. Držao je neke tečajeve gdje ih ne biste očekivali u zgradi Fakulteta. Tada mi je bio učitelj, ja sam bila učenica 6. Nakon revolucije to mi se činilo previše: želio je biti predsjednik Rumunjske. Nakon 2000. godine, činilo se da poriče sve što me je naučio i bio je osvetoljubiv. Ovdje je moj Nicolae Manolescu, kritičar, povjesničar književnosti, javni čovjek, predsjednik Saveza književnika. Uvijek zaljubljena.
Znao sam to kao mit. Gle, nije.
Zabranjen u posljednjim godinama Ceaușescua, držao je tečajeve gdje niste očekivali. Pa nisam mogao pronaći. Ali, gutao sam njegove knjige. “Maiorescuova kontradikcija” je za mene bila ključna knjiga u mom formiranju kao čitatelja, razumijevanja knjiga. Bila je to formacija junimista Titua Maiorescua i uvijek sam mislio da pripada Maiorescu-Manolescuu.
Preko “Noine arke” shvatio sam rumunjsku književnost. Călinescu me stavio u paru zahvalnosti. S Manolescuom sam bio racionalan. Satima smo raspravljali koji je roman dorski, jonski, korintski. Trebala mi je orijentacija u patriotskoj dezorijentiranosti, koju sam čitao u tonama povijesti, slušao na službenim kolegijima fakulteta.
Kad sam ga imao za učitelja, poslije revolucije, moj je mozak bio premali, bio sam bez pomoći. Bio sam izvan sebe od pogleda na njega. Dao mi je osmicu, imala sam šest. Majko, kakva šteta!
Nicolae Manolescu vrlo se brzo uključio u politiku. Plakao sam
Nikad nisam shvatio zašto je pristao biti kandidat za predsjednika Rumunjske. Ali stvar je već bila izvan mene. Među tolikim mrtvima i idiotima, Manolescu je bio svjetiljka i siguran sam da bi s njim kao predsjednikom ovaj naš svijet pokazao drugačije.
Manolescuova politika bila je hitna. Nije bio narodnjak, ali se nije družio ni s intelektualcima. Ne sjećam se da sam radio ikakve kompromise. On se ionako ne uspoređuje ni s jednim današnjim političarem. Očito, nije mnogo buha dospjelo u politiku.
Bio sam jako sretan kad se vratio među nas smrtnike.
Bio sam fasciniran njime, mislim da sam nekoliko puta razgovarao s čovjekom. Bio je dobar čovjek. Bio je duša. A poznavao sam ga i razumio kao ljubavnika. I to mi se jako svidjelo, Nicolae uvijek zaljubljen. Imao je drugačiji glas. Moj mit je uvijek imao glas ljubavnika. Bio je zaljubljen u život, bio je zaljubljen u ideje. Bio je zavodljiv.
I opet je nestao iz mog života. Opet se sakrio. Postao je predsjednik Zbora pisaca.
Iz te polusjene, Nicolae Manolescu je počeo poricati ono što je promovirao kao mladost. Njegova “kritička povijest” je čudo. Čitao sam ga, čitao sam ga ponovo. Učitelj koji je bio sveto čudovište osamdesetih sada je progutao svoja dobra djela poput Krona. Cărtărescu, Iaru, Teodorescu, cijela generacija 1980-ih bila je pod Manolescuovim okriljem na Cenaclu de Luni. Njegova knjiga Povijest revidira životna mišljenja, polemizira sa suvremenicima.
Ali, znate, ja i oni koji ostanu živi pamtit ćemo Nickyja kao velikog ljubavnika. Života i knjiga.
