Ovaj tekst dio je kampanje „Na ramenima majke“, novinarskog nastojanja da se podigne svijest o ranjivosti žena koje prolaze ili su prolazile kroz komplicirane situacije, koje su se borile ili se još uvijek bore s bespomoćnošću, očajem i usamljenost pred boli koja ih je bacila na koljena.
Majka i sinFoto: Osobna arhiva
Kad ste majka djeteta s autizmom, mnogo toga leži na vašim plećima: dijagnoza, frustracija, nemogućnost da to ikada promijenite, integracija u društvo, strah, bol, očaj. Iznad svega nada. Ovo je ukratko moja posjetnica. Ja sam Georgiana, majka autističnog tinejdžera i posljednjih 17 godina živim s jednim ciljem na umu: usrećiti dijete. Pod svaku cijenu, čak i kad nije znao što je sreća. Obećala sam mu to otkad je bio u mojoj utrobi i kad nisam ni slutila kako će mi se život promijeniti. Njegova adolescencija je bila i još uvijek je najteže razdoblje od svih, jer je moj dječak sada otkrio da je stvarni život pun zla i nepravde, a ne uglačan zvjezdanom prašinom, kao što sam mu obećao.
U Rumunjskoj je rođenje djeteta s autizmom možda najveći izazov od svih, jer država nema plan borbe za njega. Majka je ta koja nakon dijagnoze trči liječnicima, traži terapeuta ili ga sama postaje, sjedi u klupi s djetetom, bori se za svaki osmijeh, prijatelja, poziv na rođendan, bori se s vlastitim mislima koje, ponekad, , skliznuti u mračno carstvo očaja.
Nekoliko sam mjeseci bila normalna majka, poput svih vas. Kad sam bila trudna, činilo se da je sve u redu, jedva sam čekala roditi i odgojiti najsretnije dijete na svijetu.
“Bio sam s ocem u Fundeniju, gladio sam trbuh, slušao glazbu Louisa Armstronga i sanjao…”
Zatrudnjela sam odmah nakon što sam napunila 28 godina i odmah nakon što je mom tati dijagnosticiran agresivan oblik raka mozga. Tako sam mnoge dane svoje trudnoće provela pred vratima neurokirurga, u čekaonici kemoterapije ili u crkvama, moleći se da moj otac preživi i da rodim zdravo dijete.
Ljeto 2006. proveo sam uglavnom u Fundeniju. Ponekad bih sjedio s ocem u hladu stabla u bolničkom dvorištu i uvijek iznova slušao pjesmu Louisa Armstronga “What a beautiful word”. Ovaj je komad imao neslućeni dar da me smiri. I sada ga još ima. To me natjeralo da sanjam o čudu za tatu i životu iz bajke za svoje nerođeno dijete.
Gladila sam svoj trbuh sa suzom sreće u jednom i suzom tuge u drugom oku, obećavajući tati i Davidu da će sve biti u redu, da ćemo svi živjeti sretno do kraja života. I stvarno sam mislio da će biti tako. No, jednog dana završiše sastanci u Fundeniju, očeva snaga oslabi toliko da mu nitko nije mogao pomoći i Bog ga odvede u svoj čudesni svijet. To se dogodilo dva mjeseca nakon što sam rodila dijete.
