KARAČI, Pakistan — Rođen i odrastao u Pakistanu od roditelja koji su pobjegli iz susjednog Afganistana prije pola stoljeća, 18-godišnjak se našao u nemilosti policije u Karachiju koja mu je uzela gotovinu, telefon i motor te ga poslala u centar za deportaciju.
Uplašen i zbunjen, ondje je proveo tri dana prije nego što je vraćen u Afganistan, mjesto na kojem nikada nije bio, samo s odjećom na leđima.
Mladić je jedan od najmanje 1,7 milijuna Afganistanaca kojima je Pakistan postao dom dok je njihova zemlja tonula u desetljeća rata. No oni su tamo živjeli bez zakonskog dopuštenja, a sada su meta oštrih napada na migrante za koje Pakistan kaže da moraju otići.
Otprilike 600.000 Afganistanaca vratilo se kući od prošlog listopada, kada je počelo gušenje, što znači da ih se najmanje milijun i dalje skriva u Pakistanu. Povukli su se iz javnosti, napustili svoje poslove i rijetko napuštali svoje susjedstvo iz straha da bi mogli biti sljedeći za deportaciju.
Teže im je zaraditi novac, unajmiti smještaj, kupiti hranu ili dobiti liječničku pomoć jer se izlažu opasnosti da ih uhvati policija ili da ih Pakistanci prijave vlastima.
Mladić, koji je radio kao mehaničar u auto radionici od svoje 15. godine, govorio je pod uvjetom anonimnosti zbog straha od uhićenja i deportacije.
Zatražio je istu dokumentaciju koju ima i njegova obitelj, ali je neće dobiti. Pakistan ne izdaje dokumente za afganistanske izbjeglice ili njihovu djecu.
“Moj život je ovdje. Nemam prijatelja ni obitelji u Afganistanu, ništa”, rekao je mladić za Associated Press. “Želio sam se vratiti (u Pakistan) ranije, ali stvari su se prvo morale smiriti”, rekao je, misleći na antimigrantske racije koje su u to vrijeme harale zemljom.
Talibanske vlasti dale su mu 2500 afganistana (34 dolara) nakon što je ušao u Afganistan kako bi započeo novi život. Poslali su ga u sjeveroistočnu provinciju Takhar, gdje je spavao u džamijama i vjerskim školama jer nije znao kod koga bi ostao. Vrijeme je provodio igrajući kriket i nogomet, a posuđivao je tuđe telefone kako bi nazvao svoju obitelj.
Šest tjedana kasnije otputovao je iz Takhara u glavni grad Afganistana, Kabul, zatim u istočnu pokrajinu Nangarhar. Hodao je satima po mraku prije nego što je sreo krijumčare ljudi koje je unajmio njegov brat u Pakistanu. Njihov posao je bio da ga odvedu u Peshawar, glavni grad pakistanske sjeverozapadne pokrajine Khyber Pakhtunkhwa, po cijeni od 70 dolara.
Laknulo mu je što se ponovno ujedinio sa svojom obitelji. Ali on je ranjiv.
Policija je precrtala brojeve na kućama u njegovom susjedstvu kako bi pokazala koliko ljudi tamo živi i koliko ih ima dokumentaciju. Stotine afganistanskih obitelji napustilo je to područje od početka operacije. Ima manje ljudi među kojima se možete sakriti.
Takve četvrti u Karachiju lako su dom desecima tisuća Afganistanaca. Ali nemaju sustave odvodnje, zdravstvene ili obrazovne ustanove. Malo je žena na ulicama, a one koje se odvaže nose burke, često one plave kakve se češće viđaju u Afganistanu.
Odvjetnica Moniza Kakar, koja intenzivno radi s afganistanskom zajednicom u Karachiju, rekla je da postoje generacije obitelji bez papira. Bez toga ne mogu pristupiti osnovnim uslugama poput škola ili bolnica.
Afganistanci su već bili ispod radara prije gušenja, a kruže glasine da Pakistan želi protjerati sve Afganistance, čak i one s dokumentima. Pakistan kaže da takva odluka nije donesena.
U drugom kvartu Karachija s većinom afganistanskim stanovništvom, ljudi se razbježe kad policija stigne, nestajući u labirintu uličica. Mreža doušnika širila je vijesti o posjetima.
Kakar očajava zbog nevolje Afganistanaca koji su ostali u Pakistanu. “Ponekad nemaju hrane pa apeliramo na UN da im pomogne”, rekla je. Kako bi zaradili novac ili dobili liječničku pomoć, prije bi putovali iz takvih četvrti u srce Karachija, ali si ta putovanja više ne mogu priuštiti. Također će vjerojatno biti uhićeni, dodala je.
Neki pokazuju Kakaru svoje osobne iskaznice iz vremena generala Zia Ul-Haqa, vojnog diktatora čija se vladavina Pakistanom poklopila sa sovjetskom invazijom na Afganistan 1979. godine. “Pitaju se zašto nakon 40 godina nemaju državljanstvo. Ne dijele svoju lokaciju. Ne izlaze van. Žive u nekretnini iznajmljenoj na tuđe ime.”
Ima djece rođene u Pakistanu koja su odrasla i imaju svoju djecu. “Djeca nemaju nikakve osobne dokumente. Svi oni imaju neodređenu budućnost”, rekao je Kakar.
Syed Habib Ur Rehman radi kao koordinator za medije u Generalnom konzulatu Afganistana u Karachiju. U tim zajednicama provodi puno vremena.
“Ima praznih domova, praznih trgovina”, rekao je Rehman. “Tržnice su prazne. Pakistanci koje poznajemo ne slažu se s onim što se događa. Kažu da su proveli dobar život s nama. Posao im je propao jer su mnoge afganistanske obitelji otišle.”
Afganistanci s kojima je AP razgovarao imali su različite razloge zašto nikada nisu osigurali svoj status. Neki su rekli da rade u inozemstvu. Drugi nisu imali vremena. Nitko nije mislio da će ih Pakistan ikada izbaciti.
Mohammad Khan Mughal, 32, rođen je u Karachiju i ima troje djece. Prije početka represije, Afganistanac je vodio posao s tandirima. Policija mu je rekla da zatvori.
“Moji kupci počeli su se žaliti jer nisu mogli kupiti kruh od mene”, rekao je. On i njegova obitelj otišli su u jugozapadni grad Quetta u pokrajini Balučistan kako bi pobjegli od racija.
Nekoliko dana kasnije vratio se u Karachi i nema namjeru otići.
“Ovo je moj dom”, rekao je, s ponosom i tugom. “Ovo je moj grad.”
___
Pratite AP-ovu globalnu migracijsku pokrivenost na
