NEW YORK — NEW YORK (AP) – Umro je autor “Babara” Laurent de Brunhoff, koji je oživio očevu popularnu seriju slikovnica o kralju-slonu i predvodio njezin uspon do globalne multimedijske franšize. Imao je 98 godina.
De Brunhoff, rođeni Parižanin koji se preselio u SAD 1980-ih, preminuo je u petak u svom domu u Key Westu na Floridi, nakon što je dva tjedna bio u bolnici, prema njegovoj udovici Phyllis Rose.
Sa samo 12 godina kada mu je otac, Jean de Brunhoff, umro od tuberkuloze, Laurent je bio odrastao kada je iskoristio svoj dar slikarstva i pripovjedača i izdao desetke knjiga o slonu koji vlada Celestevilleom, među njima i “Babar na cirkus” i “Babarova joga za slonove”. Radije je koristio manje riječi nego njegov otac, ali njegove su ilustracije vjerno oponašale Jeanov nježan, suzdržan stil.
“Zajedno su otac i sin istkali fiktivni svijet tako besprijekoran da je gotovo nemoguće otkriti gdje je jedan stao, a drugi počeo”, napisala je autorica Ann S. Haskell u The New York Timesu 1981. godine.
Serija je prodana u milijunima primjeraka diljem svijeta i prilagođena je za televizijski program i animirane filmove kao što su “Babar: The Movie” i “Babar: King of the Elephants”. Obožavatelji su se kretali od Charlesa de Gaullea do Mauricea Sendaka, koji je jednom napisao: “Da mi je došao na put, kako bih dočekao tog malog slona i ugušio ga s ljubavlju.”
De Brunhoff bi za svoju kreaciju rekao “Babar, c’est moi” (“to sam ja”), rekavši za National Geographic 2014. da je “on cijeli moj život, godinama i godinama, crtao slona”.
Privlačnost knjiga bila je daleko od univerzalne. Neki su roditelji zazirali od odlomka u prvijencu, “Priča o slonu Babaru”, o Babarovoj majci koju su ustrijelili lovci. Brojni kritičari nazvali su seriju rasističkom i kolonijalističkom, navodeći Babarovo obrazovanje u Parizu i njegov utjecaj na njegov (pretpostavljeni) režim u Africi. Godine 1983. čileanski pisac Ariel Dorfman nazvat će knjige “implicitnom poviješću koja opravdava i racionalizira motive koji stoje iza međunarodne situacije u kojoj neke zemlje imaju sve, a druge zemlje gotovo ništa.”
“Babarova povijest”, napisao je Dorfman, “nije ništa drugo nego ispunjenje kolonijalnog sna dominantnih zemalja.”
Adam Gopnik, pariški dopisnik The New Yorkera, branio je “Babara”, napisavši 2008. da on “nije nesvjesni izraz francuske kolonijalne imaginacije; to je samosvjesna komedija o francuskoj kolonijalnoj imaginaciji i njezinim bliskim odnos prema francuskoj domaćoj mašti.”
De Brunhoff je i sam priznao da mu je “malo neugodno vidjeti Babara kako se bori s crncima u Africi. Posebno je žalio za “Babarovim piknikom”, publikacijom iz 1949. koja je uključivala grube karikature crnaca i američkih Indijanaca, te je zamolio svog izdavača da je povuče.
De Brunhoff je bio najstariji od tri sina Jeana de Brunhoffa i Cecile de Brunhoff, slikarice. Babar je nastao kada je Cecile de Brunhoff, imenjakinja kraljevstva slonova i Babarova žena, improvizirala priču za svoju djecu.
“Majka nam je počela pričati priču da nam odvrati pažnju,” rekao je de Brunhoff za National Geographic 2014. “Svidjelo nam se, i sljedeći dan smo otrčali do očeve radne sobe, koja je bila u kutu vrta, da mu kažemo o tome. Bio je jako zabavljen i počeo je crtati. I tako je nastala priča o Babaru. Moja majka ga je zvala Bebe slon (francuski za bebu). Moj otac je bio taj koji je promijenio ime u Babar. Ali prve stranice prve knjige, sa slonom kojeg je ubio lovac i bijegom u grad, bila je njezina priča.”
Prvijenac je objavljen 1931. preko obiteljskog izdavača Le Jardin Des Modes. Babar je odmah bio dobro prihvaćen i Jean de Brunhoff dovršio je još četiri knjige o Babaru prije nego što je umro šest godina kasnije, u dobi od 37 godina. Laurentov ujak, Michael, pomogao je objaviti dva dodatna djela, ali nitko drugi nije dodao u seriju sve do nakon Drugog svjetskog rata, kada Laurent, koji je tada bio slikar, odlučio ju je vratiti.
“Postupno sam počeo snažno osjećati da tradicija Babar postoji i da je treba ovjekovječiti”, napisao je u The New York Timesu 1952. godine.
De Brunhoff se dva puta ženio, posljednji put s kritičarkom i biografkinjom Phyllis Rose, koja je napisala tekstove za mnoge nedavne publikacije “Babar”, uključujući izdanje iz 2017. koje je najavljeno kao finale, “Babarov vodič kroz Pariz”. Imao je dvoje djece, Anne i Antoinea, ali autor nije svjesno pisao za mlade.
“Nikada ne razmišljam o djeci dok pišem svoje knjige,” rekao je za Wall Street Journal 2017. “Babar je bio moj prijatelj i izmišljao sam priče s njim, ali ne s djecom u kutku svog uma. Pišem to za sebe.”
