U ovo vrijeme dok se herojski borimo sa schengenskom vizom, pomislio sam da bi bilo primjereno, kao vježbu sjećanja, podsjetiti mlade ili manje mlade kako se prije 30 godina dobiva viza za putovanje u Europsku zajednicu, tada EU godinu star. To nije bilo dato, to je bilo pravo za koje smo se morali boriti. Danas s tri klika možete imati avionsku kartu, rezervaciju hotela i rent-a-car u gotovo svakom kutku svijeta.
Mirel BanicaFoto: Osobna arhiva
Manje s druge strane Atlantika, ali ovo je druga priča koja ne radi ništa drugo nego sve zaokružuje. Ono što ćete pročitati u redovima ispod vrlo su subjektivna sjećanja i mišljenja i kao takva se pretpostavlja. Ali ovo je moć sjećanja: zakoračiti tamo gdje se čini da je povijest zaspala.
Moj prvi zahtjev za vizu datira iz proljeća 1994. godine. Prije tri desetljeća kao student, sretan, bez novca (kao i obično, prosječna plaća je bila negdje oko 20 USD mjesečno, ali brendovi su bili na vlasti), spremao sam se otići u Francusku, “prekomorsku”, kako su tada još govorili.
Sjećam se atmosfere koja je vladala u tom “dvoru čudesa”: dugačak, impresivan, zbijen red, kakav sam kasnije susretao samo tijekom vjerskih hodočašća
Putovanje se moglo ostvariti zahvaljujući pozivu nekih prijatelja iz regije i grada Nantesa koji su uključeni u poznate, u to vrijeme, akcije “bratimljenja” između mjesta u rumunjskom selu i onih u Francuskoj, Švicarskoj i Belgiji, uspostavljenih u posljednje godine Ceausescuovog režima kao reakcija na akcije sistematizacije sela.
Konzularni odjel francuskog veleposlanstva nalazio se negdje na području Piaţa Română, gdje je tada bila njemačka gimnazija, u ulici Christian Tell. Savršeno se sjećam atmosfere koja je vladala u tom “dvoru čuda”, kao da je bilo jučer: dugačak, impresivan, zbijen red, koji sam kasnije susretao samo tijekom vjerskih hodočašća koja sam godinama proučavao.
Ogroman broj “tražitelja vize”, kako su nosili službeni naziv, mogao bi se objasniti činjenicom da smo bili usred preduskršnjeg razdoblja, bližili su se praznici i mnogi su Rumunji odlazili u posjet obitelji, rodbini, prijatelji. U predvečerje sam stigao na područje konzultantske kuće, nakon dugog putovanja vlakom iz provincije u Bukurešt.
Već su me drugi tražitelji vize upozorili, jednostavnim riječima (osjećam se primoranim naglasiti ovaj aspekt, nije bilo interneta, foruma, društvenih mreža itd.) da me čeka duga i teška noć, patnja prije radost. Kao i sada, bilo je hirovito i relativno hladno proljeće, pa je u jednom trenutku u maloj pocinčanoj limenoj bačvi ukradenoj s obližnjeg gradilišta zapaljena vatra od drva i ostataka drva.
Bukurešt je oduvijek bio veliko gradilište, ali tada je s ove točke gledišta bio apsolutni odmet. Niotkuda su se pojavili ulični prodavači čaja, nessa, onog groznog “nessa” utrljanog u šalicu devedesetih, te “komadnih” cigareta, sendviča i ostalih stvari potrebnih za noćno preživljavanje.
Sa zorom je red, kao živa životinja, bio ispunjen velikim emocijama i nekakvim nestrpljenjem za kraj…
Nakon što se red učvrstio i posložio, s obzirom na dugo očekivani nastup sljedećeg jutra, među nama je počelo kružiti nekoliko popisa imena, ad hoc redoslijeda, kojima su poduzetnici pokušavali disciplinirati čekanje i nestrpljenje da vas vide u ispred vrata konzulata.
S zorom je red, kao živa životinja, bio ispunjen velikim emocijama i nekom vrstom nestrpljenja za kraj, pun napetosti. Nema više vatre, klupa, cigareta i nečega, dolazi konačni juriš.
Prošli smo jedan po jedan, disciplinirano, kroz “okretnicu”, rotirajući sustav za sortiranje ulaza sličan onom u bukureštanskoj podzemnoj željeznici od njezinih početaka, samo što je bio dupliran limenim rukavom, kako bi se spriječio svaki pokušaj dupliranja ili zaobilaženja. ; Cijela, sama instalacija bila je zapanjujuće slična strugu, vratima kroz koja mirne ovce jedna po jedna prolaze na mužnju, gore na planinu.
Prezentabilan tip, u “civilu”, trijeznom odijelu-kravati, vrlo razdragan i autoritativan, zadirkivao nas je i ciljanim riječima i naredbama, čak i prije nego što je prešao prag sobe nula, radosti i nade. Grozničavo sam tražio putovnicu koju je trebalo otvoriti točno “na fotku”, da ne zamaram i nepotrebno tražim konzularno osoblje. Zatim je slijedio dugačak popis obveznih dokumenata potrebnih za dobivanje vize, njihov dosje. Ako me sjećanje dobro služi, bila je potrebna i katastarska izmjera domaćinove rezidencije, za one koji su imali privatne pozive, kojom se dokazalo da ima potreban stambeni prostor za udomljavanje istočnoeuropske željne zraka i Zapada.
Putna medicinska osiguranja kupovala su se, s tipičnom rumunjskom vedrinom i neodgovornošću – samo što su početkom devedesetih stvarno nešto pokrivala u slučaju potrebe – sumnjam da su u slučaju potrebe kupovali od predaka današnjih mešetara, smještenih u stare limene prikolice, stavljene van upotrebe.
Kamp-kućice su postavljene na blokove, doslovno, strateški postavljene na uglu ulica, pored najfrekventnijih veleposlanstava i konzulata. Kako je mirisno pamćenje najpostojanije od svih ljudskih “sjećanja”, sjećam se da su tadašnja zdravstvena osiguranja, tiskana, iz nekog razloga, na papiru u boji, ružičastom, fluorescentno-zelenom, žutom itd., jako mirisala na duhan , čak i tjednima nakon kupnje. Intenzivno je pušio, pušio je samoubilački u malim karavanima. Druga vremena, druge cigarete, drugi standardi društva i reklame.
“Lanci, donesite lance. Konzul je rekao da stavimo lance”
Kad se dobije toliko željena viza za glavno odredište putovanja (plakalo se ili se smijalo, ovisno o slučaju, mali plastični pravokutnik od 5×10 centimetara mogao je promijeniti živote, sudbine, karijere, brakove), trebalo je požuriti po tranzitna viza također. Najčešće Austrija, da, opet Austrija, jer su je zemljopis i autocesta čvrsto postavili na putu velikog bijega na Zapad. Tada je austrijski konzulat bio negdje u ulici Vasile Lascăr, raskrižje s Maria Rosetti. Dajem ova pojašnjenja jer je to bio i jest uzak prostor, između dvije vrlo prometne ulice, uključujući tramvaj itd. Niz se ovdje nije imao kamo razviti, nije mogao pronaći svoj prirodni poredak, kao što je to bio slučaj prije.
„Lanci, donesite lance. Konzul je rekao da stavimo okove” – pobuda koja nakon desetljeća odjekuje u umu i sjećanju. Međutim, nemojte biti pogrešno shvaćeni, samo figurativni izraz.
Riječ je o “lancima” koje su bile dugačke užadi presvučene tekstilom, kakve danas viđamo u zračnim lukama, a koje su se postavljale u trenucima najvećeg bogatstva, kako gomila ne bi potpuno blokirala ulicu. Nakon što ste dobili i tranzitnu vizu, bili ste u većini slučajeva osuđeni na putovanje autobusom satima i satima, do konačnog odredišta.
Što bi se još moglo reći, što bi se moglo dodati? Možda još jedan suvenir vezan uz samo izdavanje viza. U vrijeme ručka, nakon što su obrađeni zahtjevi za vizu, službenik (veleposlanstva koje je predstavljalo maleno, tanko i bujno kraljevstvo, smješteno dalje ispod magle sjeverne Europe) točno je izašao do ograde kompleksa s malom košaricom ispletenom od trske.
Tamo nije bilo previše kandidata, bogatima je bilo teško, gotovo nemoguće, dobiti vizu, Rumunjima to nije bila glavna destinacija. Službenik je košaru s putovnicama doslovce ispraznio preko ograde, a desetak nestrpljivih potom ih je međusobno podijelilo, čitajući naglas imena ispisana na kartonskim koricama, od kojih je na nekima još bio grb RSR, s srp i čekić: Ionescu, Popescu, Vasilescu.
Ni traga GDPR-u, zaštiti podataka i slično, sve je bilo jednostavno, direktno, učinkovito. Ne ljudski, ali to je sad još jedna neispričana priča.
Umjesto krajnje crte: maksimalno iskoristite prava koja ste danas zaradili. Čekanje kod Nădlaca, ljeti, o čemu sam već pisao ovdje, dio je dugog niza bitaka koje su Rumunji morali voditi i koje moraju voditi kako bi pokazali da smo Europljani rođeni, a ne napravljeni. Ostalo je masovna imigracija.
N. Urednik: Mirel Bănică je istraživač u području antropologije. Najnovija objavljena knjiga: Između dva svijeta. Pravoslavno monaštvo i savremenost, Izdavačka kuća Polirom, 2024.
