Svaki dan policija u SAD-u oslanja se na uobičajenu taktiku uporabe sile koja, za razliku od oružja, ima za cilj zaustaviti ljude bez da ih ubije. Ali kada se pogrešno koriste, ove taktike mogu završiti smrću.
Tijekom desetljeća više od 1000 ljudi umrlo je nakon što ih je policija savladala fizičkim prijetnjama, elektrošokerima, udarcima po tijelu i drugim sredstvima koja nisu bila smrtonosna, pokazalo je istraživanje koje je proveo Associated Press. U stotinama slučajeva, policajci nisu bili poučeni ili nisu slijedili najbolju sigurnosnu praksu za ovu postrojbu, što je stvorilo recept za smrt.
Medicinski dužnosnici naveli su provođenje zakona kao uzrok ili doprinos približno polovici smrti. U mnogim drugim slučajevima značajna policijska snaga nije spomenuta, a umjesto toga okrivljeni su lijekovi ili postojeći zdravstveni problemi.
Ti su slučajevi uključivali Georgea Floyda, čija je smrt 2020. pod tjelesnom težinom policajca izazvala nacionalni obračun oko policijskog rada. I dok je Floydov susret slučajno snimljen na videu, na kojem su snimljene njegove posljednje riječi “Ne mogu disati”, mnogi drugi diljem Sjedinjenih Država ostali su neprimijećeni.
Evo zaključaka iz AP-ove istrage provedene u suradnji s programima Howard Centra za istraživačko novinarstvo na Sveučilištu Maryland i Državnom sveučilištu Arizona te FRONTLINE (PBS):
Smrtonosni susreti dogodili su se posvuda, prema analizi baze podataka AP-a. Veliki gradovi, predgrađa i ruralna Amerika. Crvena stanja i plava stanja. Restorani, centri za pomoć i, najčešće, u ili u blizini domova onih koji su umrli.
Preminuli su dolazili iz svih sfera života – pjesnik, medicinska sestra, svirač saksofona u mariachi bendu, vozač kamiona, direktor prodaje, rodeo klaun pa čak i nekoliko službenika za provođenje zakona koji nisu bili na dužnosti. Svi osim 3% mrtvih bili su muškarci. Većina je uglavnom bila u 30-im i 40-im godinama. Najmlađi je imao samo 15, a najstariji 95 godina.
Danak je, međutim, nesrazmjerno pao na crne Amerikance. Oni su činili trećinu onih koji su umrli iako su predstavljali samo 12% stanovništva SAD-a. Drugi koji su osjetili najveći teret bili su oni s medicinskim, mentalnim zdravstvenim problemima ili hitnim slučajevima zbog droga, skupina koja je posebno osjetljiva na silu čak i kada se lagano primjenjuje.
Ako incidenti postanu kaotični i policajci u djeliću sekunde donesu odluku o upotrebi sile, “ljudi umiru”, rekao je Peter Moskos, profesor na John Jay College of Criminal Justice i bivši policajac u Baltimoreu. “Jedini način da se spustimo na nulu je da se riješimo policije”, dodao je, “a ni to neće spasiti živote.”
Kada je sila došla, mogla je biti iznenadna i ekstremna. Ponekad je sila bila minimalna, a ljudi su ipak umrli, ponekad od predoziranja drogom ili kombinacije čimbenika.
U oko 30% slučajeva policija je intervenirala kako bi zaustavila ljude koji su ozljeđivali druge ili predstavljali opasnost. No, otprilike 25% onih koji su umrli nikome nisu prijetili ili su, najviše, počinili manje prekršaje, pokazuje AP-ov pregled slučajeva. Ostatak je uključivao druge nenasilne situacije s ljudima za koje je policija rekla da su se pokušavali oduprijeti uhićenju ili pobjeći.
Što je dovelo do sile ponekad je bilo nejasno. U više od 100 slučajeva policija je ili prešutjela ključne pojedinosti ili su svjedoci osporili iskaz policajca – a snimke kamere na tijelu nisu postojale da bi pomogle jasnoći.
U stotinama slučajeva policajci su ponavljali pogreške koje su stručnjaci i treneri godinama pokušavali otkloniti. Možda je najbolji primjer kako su policajci upozoreni da je opasno držati nekoga licem prema dolje u onome što je poznato kao sputavanje.
Mnogi policijski stručnjaci slažu se da netko može prestati disati ako se predugo ili s prevelikom težinom pričvrsti na prsa, a Ministarstvo pravosuđa izdaje upozorenja u tom smislu od 1995. godine.
Novinari su identificirali desetke i desetke slučajeva u kojima su policajci zanemarivali ljude koji su im govorili da se bore za zrak ili da će čak umrijeti, često izgovarajući riječi: “Ne mogu disati.” Ali bez standardnih nacionalnih pravila, ono što se policija podučava o rizicima sputavanja često je prepušteno državama i pojedinim odjelima.
Neki policajci koji su sudjelovali u smrtnim slučajevima posvjedočili su da su bili uvjereni da ležeći položaj nikada nije smrtonosan, otkrio je AP, dok su mnogi drugi bili uvježbani prevrnuti ljude na bok kako bi pomogli pri disanju, ali jednostavno nisu to učinili.
Policajce su obično oslobađali njihovi odjeli u internim istragama. Istraga AP-a identificirala je samo 28 smrtnih slučajeva u kojima su policajci završili optuženi od strane tužitelja.
AP i njegovi partneri usredotočili su se na lokalnu policiju, šerifove zamjenike i druge službenike koji su patrolirali ulicama ili odgovarali na pozive dispečera. Novinari su podnijeli gotovo 7000 zahtjeva za vladinim dokumentima i snimkama tjelesnih kamera, primivši više od 700 obdukcijskih izvješća ili potvrda o smrti, te otkrivši video u najmanje četiri tuceta slučajeva koji nikada nije objavljen niti široko distribuiran.
Ti zapisi su ih naveli da identificiraju najmanje 1036 smrtnih slučajeva nakon što je policija upotrijebila ono što je poznato kao “manje smrtonosna sila” tijekom desetljeća od 2012. do 2021. – u prosjeku dva tjedno.
Savezna vlada, sa svoje strane, godinama se borila da prebroji ove smrti.
Kongres je počeo pokušavati natjerati Ministarstvo pravosuđa da to učini 2000. godine. Ministarstvo je priznalo da su njegovi podaci nepotpuni, za to krivi nepotpuna izvješća policijskih odjela i ne čini javno dostupnim sve informacije koje postoje.
Podaci o smrtnosti koje održavaju Centri za kontrolu i prevenciju bolesti također imaju nedostatke. AP je otkrio da kada smrtovnica ne navodi riječi kao što su “policija” i “organi za provođenje zakona”, CDC-ov softver za čitanje jezika ne označava smrt kao “zakonsku intervenciju”. To znači da su podaci o smrti označili umiješanost policije u najviše 34% smrtnih slučajeva koje je istraga identificirala.
Budući da zemlja nema jasnu predodžbu koliko ljudi umire na ovaj način i zašto, značajne reforme će i dalje biti teške, rekao je dr. Roger Mitchell Jr., vođa nastojanja da se poboljša praćenje i jedan od rijetkih crnačkih glavnih medicinskih istražitelja u zemlji kada je obnašao je dužnost u Washingtonu, DC, od 2014. do 2021.
“Svaki put kad netko umre prije svog dana na sudu ili umre u okruženju u kojem je savezna ili lokalna vlada dužna brinuti se o vama”, rekao je, “potrebna je transparentnost. Ne može biti u mraku noći.”
___
Ova je priča dio tekuće istrage koju vodi The Associated Press u suradnji s Howard Centrom za programe istraživačkog novinarstva i FRONTLINE (PBS). Istraga uključuje interaktivnu priču o Lethal Restraint, bazu podataka i dokumentarac “Dokumentiranje policijske upotrebe sile”, premijerno prikazan 30. travnja na PBS-u.
___
Ovoj priči doprinijeli su Thalia Beaty, Martha Bellisle, Jacques Billeaud, Michael Catalini, Brett Chambers, Mary Dalrymple, Trenton Daniel, Ryan J. Foley, Kristin M. Hall, Roxana Hegeman, Carla K. Johnson, Angeliki Kastanis, Denise Lavoie, Andy Lemberger, Jeff Martin, Jennifer McDermott, Brian McDonnell, Holbrook Mohr, Aaron Morrison, Sean Mussenden, Serginho Roosblad, John Seewer, Rhonda Shafner, Taylor Stevens, Mitch Weiss i Helen Wieffering.
___
Da biste pogledali priče novinara programa Howard Centra za istraživačko novinarstvo, idite ovdje.
___
Associated Press dobiva potporu Zaklade za javno blagostanje za izvještavanje usmjereno na kazneno pravosuđe. Ovu priču također je podržao Centar za novinarstvo i građanska i ljudska prava Sveučilišta Columbia Ira A. Lipman u suradnji s tvrtkom Arnold Ventures. AP je isključivo odgovoran za sav sadržaj.
___
Kontaktirajte AP-ov globalni istraživački tim na Investigative@ap.org ili
