Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Proračun Ujedinjenog Kraljevstva, koji je prošle srijede predstavio kancelar Jeremy Hunt, slijedio je uobičajenu dobro uvježbanu koreografiju. Vlada šalje svoje planove politike neovisnom Uredu za proračunsku odgovornost, koji predviđa kako se rezultirajuće javne financije mjere u odnosu na skup fiskalnih pravila — koje je uspostavila sama vlada.
Rezultat postaje političko oruđe u obliku “prostora za glavu”: koliko još javno zaduživanje može narasti bez prijelaza crte koja je definirala granice fiskalne odgovornosti. I vlada i oporba podjednako moraju odgovoriti na to kako ostati na pravoj strani crte dok ispunjavaju svoju političku ponudu biračima.
To potiče neprozirne i nepredviđene fiskalne igre (za „pronalaženje novca“ za željene politike bez ponovnog određivanja prioriteta stvarnih resursa). Također riskira demokratski zastoj: podiže političku cijenu da se biračima ponudi bilo što značajno i potkopava ozbiljnu raspravu o tome što je gospodarstvu potrebno.
U razumnom gospodarskom sustavu, (ono što se smatra) fiskalna odgovornost trebala bi ići ruku pod ruku sa snažnim, održivim rastom. Izopačeno je da fiskalna pravila stvaraju političku trgovinu između jednih i drugih. Ovaj učinak može biti posebno jak u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali postoji i drugdje. U SAD-u, konvencija desetogodišnjeg proračunskog “bodovanja” može dovesti do procjene politike pod pretpostavkom da će biti preokrenuta u desetoj godini.
Sada reformirana fiskalna pravila EU-a u prošlosti su poticala procikličku politiku. To je produbilo padove nakon globalne financijske krize, kontraproduktivno pogoršavajući teret javnog duga.
Cijela njemačka strategija zelenih ulaganja bila je u studenom kada je ustavni sud oborio trik koji obično koriste njemački političari: stvaranje fiktivnih “fondova”, kada se pravila o nacionalnom deficitu suspendiraju iz hitnih razloga, koji se kasnije mogu slobodno posuđivati izvan glavnog proračuna. Sud je odbacio jedan posebno nečuven primjer, ali političari su u ustav unijeli još jedan (za troškove obrane). Drugi su u limbu.
Sve su to slučajevi fiskalnih pravila koja potiču varljivu ili lošu ekonomsku politiku, ili oboje. Što se može reći u njihovu korist? Mogli bi služiti trima važnim funkcijama: održavati političare vrijednima povjerenja izlažući implikacije njihovih izbora, poticati bolju fiskalnu politiku i učiniti proces racionalnijim zamjenom političkih trvenja hladnim proračunom.
U praksi, pokušaj nametanja poštenja političarima koji već žele biti nepošteni jednostavno ih potiče na igranje pravila, osobito kada su loše osmišljena. Uzmimo pravilo o javnom dugu Ujedinjenog Kraljevstva, definirano na “pokretnoj” petogodišnjoj osnovi. Njegovo ispunjenje ovisi samo o onome što vlada danas kaže da će učiniti u budućnosti, a ne o onome što stvarno čini.
Što se tiče bolje fiskalne politike, današnja pravila pojavila su se kao odgovor na stari problem: generalizirani porast javnog duga u 1980-ima, za koji se okrivljuje spremnost političara da kratko mijenjaju buduće generacije i napumpaju gospodarstvo prije izbora.
Je li to i dalje najveći izazov? U stagnirajućem desetljeću prije Covida problem je prije bio problem vlada koje su se previše bojale poticanja svojih gospodarstava. Prociklička iskušenja ostaju: objašnjava nova smanjenja potrošnje izjavom “kada zarađujete manje, manje trošite” – prešućujući rizik da biste, ako trošite manje na važne stvari, mogli i zaraditi manje.
Danas je rizik premalog javnog kapitalnog ulaganja – u snažniji rast, zelene i digitalne prijelaze i obranu – barem jednako velik kao rizik visokog javnog duga. Malo je znakova da fiskalna pravila pomažu u izbjegavanju te pogreške.
Svaka čast, EU je pokušala biti bolja u reformiranim pravilima koja je upravo uvela. Oni će zahtijevati četiri do sedmogodišnje planove potrošnje kojih se držite. To bi trebalo smanjiti poticaj za igranje sustava. A ustroj EU-a s više zemalja uživa uistinu neovisne provjere i ravnoteže koje čisto nacionalni sustav ne može u potpunosti jamčiti: vlade mogu i mijenjaju vlastita fiskalna pravila.
Što se tiče trećeg cilja, možda je pokušaj depolitizacije proračunskog procesa uvijek bio pogrešan. Pravila mogu samo toliko popraviti pokvarenu politiku; nasuprot tome, oni malo dodaju zemljama koje su blagoslovljene poštenim političarima voljnim tražiti zajednički interes.
Aspekt reforme EU koji najviše obećava je novo političko davanje i uzimanje koje potiču između zemalja i institucija EU. Najbolje čemu se možemo nadati od fiskalnih pravila nije zaobići nefunkcionalnu proračunsku politiku, već pomoći da se razvije u nešto bolje.
Ovaj je članak izmijenjen kako bi se ‘kontraciklički’ promijenio u ‘prociklički’ u odnosu na prethodna fiskalna pravila EU
