Mnogo sam puta u životu izostavio da sam Palestinac. Kad su ljudi pitali: “Odakle ti je ime?” Brzo bih odgovorio: “To je arapski.” Bilo je dovoljno komplicirano biti mlada žena sa stranim naglaskom na trgovačkom katu američke investicijske banke u Londonu. Nema potrebe dodatno zbunjivati ljude.
Ali tijekom bombardiranja Gaze 2021. nešto se promijenilo. Patnja koju sam osjetio gledajući kako moji ljudi ubijeni, usred šutnje javnog mnijenja, bila je prevelika. Počeo sam govoriti o svom identitetu. Jednog dana sam se našao s prijateljima na kavi. Jedan od njih me pitao zašto izgledam tako tužno. “Zato što sam Palestinac”, rekao sam. Druga mi je nedavno rekla da se sjeća kako je pomislila: “Tada si izašlo kao Palestinac.”
Ja sam Palestinac i Talijan, svijetle kože, plavih očiju i laganog talijanskog naglaska. Nisam “očigledno” Palestinac – mnogi ljudi misle da sam Europljanin kad me upoznaju – tako da je to bio osjećaj kao da izlazim. Nemojte me krivo shvatiti, biti Palestinac jedna je od najvećih časti u mom životu. Ali može se činiti kao visoko stigmatizirani identitet, pojačan rasističkim pretpostavkama. To je stvarnost koju žive mnogi Palestinci.
Akademici Yasmeen Abu-Laban, koja je Palestinka, i Abigail Bakan, koja je Židovka, a obje žive u Kanadi, tvrde da diskriminacija usmjerena prema Palestincima ima tri oblika. Prvo, poricanje palestinske povijesti, pa čak i postojanja palestinskog naroda. Drugo, poricanje nejednakosti koju doživljavaju pod izraelskim režimom. I, konačno, opća pretpostavka da Palestinci i njihovi saveznici podržavaju terorizam i antisemitizam. Doživio sam sve troje.
U prošlosti sam te epizode jednostavno prešućivao. Ali trenutačno nasilje nad Palestincima u Gazi, jednako genocidu, uzima mi takav danak da više ne mogu ispravno funkcionirati. (Napomena urednika: Izrael negira da se genocid događa.) U proteklih pet mjeseci nisam mogao jasno razmišljati. Započinjem zadatke i zaboravljam ih završiti. Uvijek sam umoran, uvijek tužan. Prirodno snažan i veseo radoholičar, izgubio sam interes za posao i razgovor s drugim ljudima.
Otkako sam prije nekoliko mjeseci počeo pisati ovaj esej, nedovoljna razina humanitarne pomoći koja stiže u Gazu dovela je do gladovanja stotina tisuća civila. Izvješće Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu i Sveučilišta Johns Hopkins predviđa više od 85.000 smrti do kolovoza, ako se ništa ne promijeni. Sada bolje nego ikad razumijem strah o kojem su govorili mnogi moji prijatelji Židovi: strah od brisanja. Ovo je sada strah i Palestinaca. I to je strah koji buja u tišini.
Rođen sam u Italiji 1970-ih. Moja majka, talijanska feministica, naučila me da budem samouvjerena i asertivna. Moj tata Palestinac usadio mi je osjećaj važnosti ljudskog dostojanstva, poštovanja prema svima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja ili način života. Kao pravi Jeruzalemac, znao je da ljudi svih vjera mogu živjeti u miru zajedno. Doživio je to odrastajući u Starom gradu. “Uvijek drži glavu visoko”, rekao bi mi. Kad sam bio dijete, mislio sam da je to samo dio lijepog moralnog odgoja. Kasnije sam shvatila da su me moji roditelji pripremali za diskriminaciju s kojom će se mlada Palestinka vjerojatno suočiti.
Prvi put se sjećam da sam osjetio stigmu Palestinca kad sam bio tinejdžer, družeći se s grupom prijatelja. Bilo je to početkom 1990-ih i sigurno sam rekao da je moj tata Palestinac. Jedan od cool klinaca brzo je pokazao svoje znanje o međunarodnim poslovima nazvavši me teroristom. Svi su se nasmijali. Ne, rekao sam, moj tata je došao u Italiju studirati medicinu. On nije bio terorist. Ali u tjednima i mjesecima koji su uslijedili, šala je postala normalna među ostalim studentima, recitirao ju je svatko tko je želio potkopati moje samopouzdanje.
Na prvoj godini sveučilišta u Italiji suočio sam se sa studentom koji se bavi politikom, a koji je već bio vijećnik lokalne samouprave. “Palestinci ne postoje”, rekao mi je. “Oni su izum kako bi spriječili Židove da dobiju svoju zemlju.” Ovo je bio prvi put da je samo moje postojanje definirano kao prijetnja drugim ljudima. Iznenadilo me. Moja prva pomisao bila je moja sitti(bakina) haljina ukrašena palestinskim tatreez, naš tradicionalni vez, koji sam voljela odmalena. Sjetio sam se njezina načina nošenja vela, kao što su to činile kršćanke. Sjetio sam se palestinskih pjesama koje sam znao, hrane, mirisa Palestine zaatar. Kako je sve ovo moglo biti izmišljeno da se Židovima spriječi da imaju svoju zemlju? Naježila sam se od ideje da bi netko mogao tako pomisliti. Još uvijek radi.
Kako sam odrastala, počela sam uviđati ono na što su me roditelji pokušavali upozoriti. Za moj dodiplomski studij, moja disertacija iz razvojne ekonomije bila je usredotočena na obućarski industrijski okrug Hebron na Zapadnoj obali. U ljeto 1996. otputovao sam tamo kako bih intervjuirao poduzetnike i proučavao opskrbne lance i poslovne ekosustave. U zračnoj luci gdje sam trebao uhvatiti let za Europu, držale su me i ispitivale izraelske snage sigurnosti četiri sata. Na kraju su me u posebnom kombiju odvezli na let gdje sam susreo ponižavajući pogled sumnjičavih putnika koji su kasnili više od sat vremena. Prtljaga mi je zaplijenjena i vraćena mi tek nekoliko dana kasnije. Što je pokrenulo ovaj tretman, kao i naredne epizode, ako ne moj palestinski identitet?
Nakon nekoliko godina rada u bankarstvu prekvalificirao sam se u akademika. 2018. godine, dok sam radio doktorat, prisustvovao sam konferenciji liderstva. Nakon što sam predstavio svoje istraživanje, prišao mi je ljubazni američki židovsko-američki kolega koji mi je rekao da tamo ima nekih izraelskih učenjaka koji su se osjećali ugroženima mojom prisutnošću. Odbijali su prisustvovati bilo kojoj sjednici u kojoj sam bio uključen. Ovo je bilo iznenađenje. Možda sam bio naivan, ali moje se istraživanje — o vodstvu menadžera u velikim tvrtkama — nije moglo nazvati prijetećim, pa čak ni političkim.
Za večerom te večeri sjedio sam pokraj izraelskog vojnog zapovjednika koji je radio doktorat iz vodstva. Bio je dobronamjeran, ali je poprimio neku vrstu simetrije u odnosu koju ja nisam osjećala. Nije razumio moj osjećaj krhkosti i zastrašenosti. Neodlučno sam progovorio, s ubrzanim srcem, o ranjivosti Palestinca. Sve čega se sada sjećam je pregled razgovora, ali ono što je ostalo u meni je moja zbunjenost. Pričao mi je o obuci koju vojnici dobivaju kako odlučiti kada povući obarač. Meni je sve to zvučalo kao ublažavanje udarca oružane okupacije, koja je sve više i više gušila sposobnost moje obitelji sa Zapadne obale da radi, slobodno putuje i vodi normalan život.
S vremenom sam počeo bolje shvaćati međugeneracijsku bol Palestinca. O tome zašto moj tata, koji se preselio iz Jeruzalema u Italiju da studira medicinu 1964., nikada nije diplomirao. To mi je oduvijek bila misterij, jer je prošao sve module i čak napisao disertaciju. Sada sam vidio da ne može funkcionirati kako treba. Čak i kada smo geografski udaljeni od Gaze, saznanje o tome što se tamo događa stavlja veliki danak na emocionalne i kognitivne resurse Palestinaca u dijaspori. Mogu zamisliti kako se moj tata osjećao 1967., kada je Izrael zabranio povratak onima koji su živjeli u inozemstvu. Bio je zaključan. Bio bi izvrstan liječnik. Umjesto toga, postao je ne tako dobar biznismen.
Shvatio sam i zašto me otac u svom očaju nije naučio arapski. Mislim da me htio zaštititi. Bolje je samo biti Talijan, govoriti talijanski, živjeti u Europi. Pokušavao me zaštititi od osjećaja tonuća koji je uvijek prisutna spoznaja o palestinskoj patnji. Ovo je dijelom način na koji se narod briše: kada ostati vjeran vlastitom identitetu postane toliko teško da se poučavanje vlastitog jezika djeci doživljava kao prenošenje patnje.
Moje iskustvo diskriminacije dolazi usprkos privilegiji moje bijele puti, mom europskom naglasku, mom kršćanskom, a ne muslimanskom nasljeđu, te mom talijanskom i britanskom državljanstvu. Ovo pišem znajući da imam posao, stabilne financije i kolege koji me podržavaju. Pa ipak, govoriti kao Palestinac – bilo koji Palestinac – je riskantno. Vidjeli smo kako ljudi gube posao, otkazuju im se događaji i ušutkavaju jer su se pridružili glasovima koji su pozivali na mir, prekid vatre, prava ljudskih bića i kritizirali izraelsko vojno nasilje. Palestinski simboli kao što je keffiyeh zabranjeni su na nekim mjestima, a mnogi stručnjaci miješaju marševe potpore Palestincima s marševima potpore terorizmu ili čak protiv Židova. Sve to jača antipalestinski rasizam.
Što znači biti Palestinac? Postoji mnogo odgovora. Postoji stvarnost za one koji žive na okupiranim palestinskim teritorijima Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jeruzalema; za one koji žive unutar države Izrael kao građani; i nas koji činimo dijasporu. Ne mogu govoriti u ime svih, pa se, gledajući iz sigurnosti UK-a, pitam što za mene znači biti Palestinac.
Pokušavajući odgovoriti, utočište nalazim u pisanju Mahmouda Darwisha i Edwarda Saida, velikana koji su ovo pitanje istraživali s pozicije dijaspore. Zajedničko nam je iskustvo egzila, nostalgije i čežnje. U njihovim glasovima čujem očev. Svi su rođeni u Palestini prije 1948., ljudi koji su se osjećali izopćenima i koji su umrli daleko od rodne zemlje.
Nije samo fizičko raseljavanje – ili vanjski egzil, kako je to Darwish definirao – ono što je pokvarilo njihovo iskustvo. Bilo je i interno. “Egzil”, napisao je Darwish, “postoji u jastvu koje je lišeno slobodne misli i govora na koje ga prisiljavaju opresivni režim i jednako opresivno društvo. Čovjek se nađe prognan u vlastitom društvu.”
U svim društvima postoje ekstremisti koje treba osuditi, ali tendencija da se svi Palestinci poistovjete s ekstremizmom sve nas lišava slobode govora. Takvo prešućivanje je oblik psihološkog egzila. To nije samo dehumanizirajuće iskustvo, ono izaziva egzistencijalni strah. Jer nakon oduzimanja imovine, ubojstava i prisilnog preseljenja, mnogi Palestinci opstaju kao Palestinci ovisi o slobodi mišljenja i govora.
Uništenje Gaze koje je u tijeku čini palestinsko iskustvo ujednačenijim. Bez obzira gdje Palestinci žive, nasilje kojem svjedočimo sve nas ujedinjuje. Palestinsko zagovaranje sada je važnije nego ikad, kako bi se suprotstavilo sveprisutnosti starog, ali rastućeg oblika diskriminacije: antipalestinskog rasizma. Bilo da je netko javno Palestinac ili na drugi način.
slijediti kako biste prvi saznali o našim najnovijim pričama i pretplatili se na naš podcast gdje god slušaš
