Iza njih u Auschwitzu ostala su samo njihova imena uklesana u zid

Kad je arhitekt László Rajk u vezi s izložbom u Auschwitzu čuo da su mađarska imena urezana u cigle zidova koncentracijskog logora na mnogim mjestima, otputovao je tamo i napravio otiske i frottagee ogrebotina na raznim materijalima. Ponekad eksperimentirajući s paus papirom, ponekad s listom, ovjekovječio je te tragove i donio ih kući. Potom ju je kod kuće digitalizirao, postavio na zid vlastitog studija i od nje napravio grafike i umjetnička djela, naslov je serije Nedostaje sudbina volt. Paralelno s tim, istraživači Mađarskog židovskog muzeja i arhiva već duže vrijeme traže i skupljaju slične bakropise opeke u Karpatskom bazenu, nastale u židovskim getima Drugoga svjetskog rata. Mátyás Király i László Csősz postali su životne priče i portreti od imena ugraviranih na zidu.

Istraživanje i Rajkova umjetnička djela sada su a Podsjetnik pokazati koliko jedno ime znači, na koliko načina definira identitet, posebno kod Židova, i kakav učinak može imati tako jednostavna, prastara gesta, kada netko svoje ime ukleše na zid, a taj trag ostaje stoljećima.

Izložba se može razgledati vani, u starom ateljeu Lászlóa Rajka, koji je preminuo 2019., u ulici Paulay Ede, budući da je njegova udovica Judit Rajk raskomadane elemente serije ostavila raznim javnim institucijama. Ovdje su bila izložena tri rada, dva su zapravo napravljena od natpisa u ciglama iz Auschwitza, dok jedan samo prikazuje cigle, prazan je.

Sjećanje se na izložbi pojavljuje u dva vrlo različita, ali komplementarna oblika. Jedna od njih je Rajkova složena apstraktna umjetnička gesta: te je sudbine u vlastitoj interpretaciji uveličao djelima nastalim prema zidnim natpisima koji su ostali kao uspomena. Drugi oblik ispisuje njihovu stvarnu povijest iza imena koja su ostala kao uspomena, dopunjena objašnjenjem o stoljetnom značaju odnosa između judaizma, imena i sjećanja.

Prisjećanje umjetničkim sredstvima

I sam László Rajk imao je puno posla, nešto obraditi uz svoje ime. Zbog istoimenog oca, ministra unutarnjih poslova Rákosijevog režima, mnogi su mu tijekom života pristupali s predrasudama: László Rajk stariji pogubljen je dok mu je sin bio još beba, supruga mu je zatvorena, a Rajk je poslan u dječji dom pod imenom István Kovács. Vlastito ime mogao je vratiti tek nakon oslobađanja svoje majke.

“Ovo je djelomično spomenik, ali cilj nije bio jednostavno ovjekovječiti imena, već su radovi obradili ta imena kao likovni proces”, objasnila je Zsófia Farkas, kustosica izložbe. Rajka su zanimale različite tehnike i pitanje ponovljivosti, pa je s njima puno eksperimentirao. Važno je i to što su temelj umjetničkog djela zidovi, budući da je kao arhitekt uvijek razmišljao prostorno, kuće i zgrade te su svi njegovi radovi međusobno povezani, dodao je.

Morate raditi za ove grafike: morate im se približiti, morate dobro pogledati prije nego što se pojave, baš kao na svom izvornom mjestu, na zidovima, nije odmah vidljivo koliko važna uspomena može biti svaka od ovih lisica biti. Osim grafika, kao štake za recepciju mogu se vidjeti fotografije originalnih cigli i nekoliko satiričnih printova koji prikazuju proces rada. Judit Rajk rekla je u intervjuu kako misli da ovi radovi šalju poruku: zapažajmo tragove žrtava i sjećajmo ih se, ali ne hrpom cipela i ne umjetničkom interpretacijom, već “mapiranjem” i reprodukcijom, treba ih prikazati i povezan s njima.

Ime kao identitet

Ime je od davnina bilo od središnje važnosti za judaizam, njegov izgovor i opis imaju magičnu moć, Božje ime je neopisivo i neizrecivo. Za to možete pronaći tisuću primjera, od legende o Golemu do biblijskih imena, a nastavak izložbe koja nadopunjuje Rajkova djela, a sastoji se od djela iz arhivske zbirke, pokazuje mnogo toga. Pojavljuje se obred davanja imena novorođenčadi, koji se može održati tek kada navrše sedam dana, jer ako do tada umru i još nemaju ime, nema potrebe za žalovanjem. Jer tugovanje se vrši i izgovaranjem imena naglas. Središnji događaj jednog od najvažnijih židovskih blagdana, Nove godine, odnosno Roš Hašane i Jom Kipura koji slijedi, jest presuda nebeskog suda. Ovdje se prosudba donosi upisivanjem imena. Vjeruju da na današnji dan Bog sve svrstava u tri knjige. U prvom su pravednici, u drugom zli, a u trećem osrednji. Zato se ovako zahvaljuju: „Neka ti je na dobro godište potpisano i pečateno“.

Samo ime je osobnost, identitet, a upravo se to doticalo odozgo u životima Židova od 18. stoljeća nadalje. Prvi II. S Józsefovim dekretom o imenu, kada su Židovi bez prezimena bili obvezni odabrati njemačko prezime. Kasnije, osobito između dva svjetska rata, sami su mijenjali imena, ali suprotno uvriježenom mišljenju, nisu to radili svi radi asimilacije. Doduše, mnogi su se izjašnjavali primarno Mađarima, neki su se pomađarili iz mode ili zbog lakšeg zapošljavanja, ali većina njih ni nakon novog imena nije napustila svoju vjeru. I nakon rata cilj je bio ne isticati se.

U koncentracijskim logorima su zatočenicima oduzimana imena, umjesto njih dobivali su brojeve, koje je nakon njihove smrti mogao nositi netko drugi. Redoslijed i popis imena također je stalna pojava u životu židovske zajednice, ne samo u rasporedima sinagoga, već iu osobnim popisima radnika. Kako navode istraživači, ovi tragovi, bilo da se radi o popisima imena ili imenima ugrebanim na predmetima ili zidovima, imaju ogroman značaj za one koji su nestali bez traga i sjećanja tijekom genocida.

Životne priče istražene iz imena uklesanih u cigle

Rajkove grafike prikazane na izložbi Mementó izrađene su od dva natpisa u opeci. László Rajk je mnogo skupljao, fotografirao, napravio mnoge verzije, a čini se da je nekoliko imena posebno privlačilo. Posebnost natpisa koji je ovdje ovjekovječen je da je poput naslovljene omotnice Zoltán Wiesel napisao mađarski, podcrtano, iza svog imena i datuma.

Sudbina iza imena mogla bi se okvirno pratiti: prema Lászlu Csőszu, sada je samo stvar marljivosti i upornosti, a gotovo sve iz tog razdoblja može se pronaći. S jedne strane zato što je nacistička dokumentacija bila temeljita, a s druge jer se sve više baza podataka digitalizira diljem svijeta. Tvorac prve seoske slike iz geta Nagyvárad 1944. poslan je u Auschwitz, a odatle u Mauthausen, gdje je kasnije zbog zatajenja srca bio hospitaliziran, ali je nakon nekoliko dana pušten, a logor je oslobođen u svibnju. Na drugom natpisu nalazi se ime Sándora Fröhlingera, za kojeg je otkriveno da je bio kazandžija, koji je poslan u koncentracijski logor iz geta Sátoraljaújhely, ali je u narednom razdoblju posjetio još nekoliko logora, a nakon oslobođenja obolio je od dugo vremena. S njim je kasnije napravljen jedan. Riječ je, dakle, o preživjelima koji u trenutku urezivanja imena uopće nisu mogli pomisliti da je njihov bijeg doista moguć.

Gledanje imena uklesanih u zid je kao čitanje čudnih imena na groblju, zamišljanje tko bi mogao biti nositelj imena i što je mogao učiniti u životu. U ovom slučaju, međutim, ta je misaona igra mnogo opterećenija, budući da su mrtvi još za života urezali vlastita imena u zid, često stvarajući vlastite nadgrobne spomenike. Barem se u većini slučajeva tako moglo dogoditi, iako tamo gdje ispod imena nema datuma, istraživači ne mogu biti sigurni ni u okolnosti njegova nastanka, objasnio je Mátyás Király.

Iako je iz natpisa u Auschwitzu jasno da su stanovnici logora urezivali svoja imena kako bi ostavili trag, to nije vidljivo. Nije uvijek jasno je li se netko zapisao jer je znao da će ga odvesti, ali nije znao gdje i što će mu se dogoditi, ili jednostavno iz šale, ili možda iz umjetničkih razloga.

Tijekom istraživanja židovskih groblja Mátyás Király primijetio je dva imena uklesana na zidu sinagoge u Ceglédu, koja se sada koristi kao sportska dvorana, ali s razmakom od mjesec dana od 1941.: Miklós Róth i Emil Grósz. Prema njegovoj pretpostavci, 12-godišnjaci bi se mogli i poznavati. Miklós Róth je ušao u gimnaziju prije numerus claususa, Emil Grósz nije, učio je za zubnog tehničara. Miklósove školske ocjene spektakularno su se pogoršale u godinama nakon stvaranja murala, te su obojica deportirani. Iako su obojica preživjela selekciju u Auschwitzu, Miklós je na kraju umro u radnom logoru nedugo prije kraja rata, dok je Emil zaslužio oslobođenje.

U rijetkim slučajevima pronalaze se i lica imena zahvaljujući sve dostupnijim digitalnim bazama podataka, tako je pronađena i fotografija vlasnika natpisa na cigli Kisvárda, Mikse Reizmanna. Godine 1942. Miksa je uklesao svoje ime na zid sinagoge u Kisvárdi, odakle je nakon Auschwitza poslan u radni logor Buchenwald i više se nije vratio.

Neupitna je svrha grafita na jednom mjestu, gdje se isti tekst pojavljuje dva puta, ali je naziv samo nepotpun (“Tibi”). Natpis olovkom na zidu sinagoge u Kasiji, s datumom 1944., glasi:

“Tu smo, ne znam kuda me vode”

Činjenica, fikcija, ime

Svatko može smisliti još priča o odnosu imena i sjećanja. Imre Kertész izvještava o takvom slučaju u svojoj knjizi The K-dossier. On govori o tome koliko su stvarnost i fikcija u kontradiktornom odnosu ne samo zbog pisanja romana u Fatelessness, već i zbog toga što su izgladnjivanje, bolest i patnja stvorili čudno stanje svijesti. U retrospektivi, mnogo je bilo dvojbeno oko toga čega se i kako sjeća onoga što se dogodilo. Primjerice, bio je dječak s kojim je, prema njegovim sjećanjima, spavao u bolnici koncentracijskog logora (čak se i samo postojanje bolnice kasnije činilo nevjerojatnim). Ime supacijenta uvršteno je u knjigu, ali on nije bio siguran da on doista postoji. Zatim, kada je dobio Nobelovu nagradu, nazvao ga je poljski gospodin iz Australije, koji se prepoznao po imenu dok je čitao knjigu. Ovdje pisac nesigurno sjećanje tumači kao izmišljeni izvor, no ime je ono što sve čini stvarnim.

Izložba Mementó – Gesta sjećanja može se pogledati 23. i 24. ožujka od 15 do 18 sati. Može se pogledati uz prethodnu prijavu i najavu do 14. travnja. Prijava: artdepartmentspace@gmail.com

Vodstvo kustosa: 7. travnja, 16 sati; finale s projekcijom filma: 14. travnja, 16 sati