Vlada glasnik svaki petak u tjednu za rundu izjave nacrt zakonašto bi omogućilo, primjerice, sprječavanje ulaska osoba koje pokušavaju prijeći istočnu granicu i njihovo vraćanje natrag na rusku stranu u iznimnoj situaciji.
Poznato je da je to prvi nacrt zakona u povijesti u kojem recimo ravno da je uredba predstavljena u nekoliko navrata u suprotnosti s obvezama ljudskih prava koje obvezuju Finsku.
Posebno je problematičan dio prijedloga zakona koji se tiče zabrane povratka.
Non-refoulement znači da nitko ne smije biti deportiran ili spriječen ući u zemlju ako mu prijeti smrtna kazna, mučenje, progon ili drugi nečovječni ili ponižavajući tretman.
Na čemu se temelji zabrana povratka?
Izvorno se zabrana povratka temeljila na Konvenciji UN-a o pravnom statusu izbjeglica potpisanoj 1951. Ženevskoj konvenciji. Država potpisnica ugovora ne smije deportirati ili vratiti izbjeglicu na granice područja gdje su mu život ili sloboda ugroženi.
To je načelo i danas na ovaj ili onaj način potvrđeno u brojnim međunarodnim i europskim ugovorima. Najvažniji od njih su europski ugovor o ljudskim pravimaEuropske unije povelja temeljnih pravagrađanska i politička prava međunar konvencija a UN protiv mučenja konvencija.
Ti su ugovori opće naravi, pa ne zabranjuju izravno donošenje zakona poput “zakona o pretvorbi”. Ali ako se zahtjev tražitelja azila ne istraži na pravi način ili ako tražitelj azila čak i ne stigne podnijeti zahtjev, vlastima je praktički nemoguće otkriti je li tražitelj azila u opasnosti od primjerice proganjanja ili mučenja.
Načela ugovora o temeljnim i ljudskim pravima potvrđena su kao dio finskog ustava, koji obvezuje strance da im se ponudi zaštita, na primjer, tijekom razmatranja zahtjeva za azil.
“Zabrana protjerivanja ima za cilj pokriti sve činjenične situacije u kojima je stranac prebačen u drugu zemlju od strane finskih vlasti. Odredba se mora smatrati zabranom transfera osobe iz Finske u zemlju iz koje bi ona mogla biti izručena trećoj zemlji i kao rezultat toga, primjerice, postati žrtvom smrtne kazne ili mučenja”, stoji, primjerice, , preliminarne reforme temeljnih prava iz 1995.
Međunarodni sporazumi kritizirani su kao zastarjeli. Mogu li se mijenjati?
Međunarodni sporazumi koji zabranjuju refoulement kritiziraju se da su napisani u potpuno drugom svjetskom razdoblju.
Kada su sastavljeni, prošlo je tek kratko vrijeme od Drugog svjetskog rata. Rijetko tko je u to vrijeme mogao zamisliti da država može namjerno usmjeravati mase ljudi na granicu druge države. To je pitanje “instrumentirane” imigracije, za koju Finska vjeruje da se prakticira na istočnoj granici Rusije.
„Za korisnika alat je poput modernog okvira drvenog trojanskog konja, čak i ako se namjena razlikuje od kundaka. To nije bilo ni zamišljeno u propisima koji su doneseni u Ženevi 1951. godine ili kasnije”, rekao je prethodni predsjednik republike. Sauli Niinistö primjerice izjavio u svom govoru u veljači.
Posebno je istaknuta Ženevska konvencija na kojoj se temelje mnogi drugi međunarodni ugovori. Problem je što u praksi postoji dogovor van promijeniti. To bi zahtijevalo odobrenje i ratifikaciju svih država potpisnica sporazuma, što je politički vrlo nerealno, barem kratkoročno.
Čak i kada bi se Ženevska konvencija promijenila, to opet ne bi bilo dovoljno, jer se zabrana povratka više ne temelji samo na njoj. Promjena bi trebala prožeti cijeli ugovorni sustav međunarodnog prava.
Iako je Ženevska konvencija potpisana 1951. godine, zabrana protjerivanja danas se ne tumači na isti način kao tada. Ugovori o temeljnim i ljudskim pravima koji su uslijedili nakon toga specificirali su načela zapisana u Ženevskoj konvenciji. Osim toga, učinak ima i praksa sudova. Sudovi uvijek tumače svaki slučaj pojedinačno, u svjetlu situacije i okolnosti vremena.
Što se događa ako Finska prekrši sporazum?
Beč UN-a, koji regulira ugovorno pravo Konvencije države ne mogu prekršiti svoje međunarodne obveze, čak i ako je njihovo nacionalno zakonodavstvo u suprotnosti s obvezama.
Ako bi Finska primijenila nacrt “zakona o pretvorbi” na način da bi se smatralo da je prekršio temeljna i ljudska prava, Finska bi za to mogla biti tužena nakon nacionalnih pravnih postupaka, na primjer, Europskom sudu za ljudska prava, Sud pravde EU-a ili jedno od tijela UN-a za praćenje ugovora.
“Kazne su dobile Litva i Poljska.
Prethodna sudska praksa o kršenju zabrane protjerivanja može se pronaći posebno na Europskom sudu za ljudska prava. Prema njoj, vraćanje onih koji žele ući u zemlju na drugu stranu granice bez razmatranja zahtjeva za azil protivno je Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Dobili su, među ostalim, i presude Europskog suda za ljudska prava Litva i Poljskakoji su vraćali one koji su pokušali prijeći granicu natrag u Bjelorusiju bez razmatranja njihovih zahtjeva za azil. Europski sud za ljudska prava također je naložio zemljama da plate odštetu za ova kršenja. Odštete su se kretale od 10.000 eura do više od 34.000 eura po vraćenoj osobi.
Europska komisija također ima mogućnost pokrenuti prekršajni postupak protiv svoje zemlje članice, što može dovesti do novčanih kazni, ako smatra da je njezino zakonodavstvo u suprotnosti sa zakonodavstvom Unije. Komisija se ovdje također služi političkom prosudbom.
Može li netko zabraniti Finskoj da donese “zakon o konverziji”?
Kao neovisna država, Finska sama odlučuje o svom zakonodavstvu. Međutim, ako zakon krši međunarodne pravne obveze Finske, može imati sankcije.
Osim mogućih zakonskih sankcija, kršenje međunarodnih sporazuma može imati i političke posljedice.
Rusija i njen predsjednik Vladimir Putin su u nekoliko navrata pokušali potkopati međunarodni sustav izgrađen na sporazumima osim pravdajući se svoj agresorski rat u Ukrajini kao samoobranu prema međunarodnom pravu, također okrivljavanje zapadne zemlje zbog kršenja međunarodnih sporazuma. Rusija je na taj način pokušala zamagliti značenje međunarodnih sporazuma i oslabiti imidž zapadnih zemalja kao poštovateljica sporazuma.
Mnoge zemlje na globalnom jugu slažu se s tvrdnjama Rusije. Mnoge države jesu gledao, da zapadne zemlje koriste ljudska prava uglavnom za promicanje vlastitih političkih ciljeva kada same od njih imaju koristi. Kada je Opća skupština UN-a prošle godine izglasala osudu ruskog agresorskog rata, Kina, Indija i 30 drugih zemalja potpuno su se suzdržale od glasovanja.
Što je slijedeće?
Vladin prijedlog zakona sada je u krugu mišljenja koji završava u ponedjeljak. Do tada ministarstva, stručnjaci, nadležna tijela i nevladine organizacije koje su u središtu zakonskog projekta mogu dati svoje mišljenje o nacrtu zakona i njegovim obrazloženjima. Na temelju povratnih informacija, Vlada donosi političku odluku o sadržaju stvarnog Vladinog prijedloga.
Prođe li prijedlog zakona u Saboru kako je planirano, o njemu će se prije potvrđivanja zakona raspravljati na upravnim i ustavnopravnim odborima koji će o njemu dati svoje mišljenje. Budući da je riječ o iznimnom zakonu, potrebno je hitno donijeti petšestinsku većinu. To znači da također veliki dio protivljenje treba staviti iza zakona.
Lijevi savez već je najavio da ne podržava prijedlog zakona u sadašnjem obliku. Ostale oporbene stranke najavile su da prije formuliranja stajališta čekaju, primjerice, raspravu konačnog zakona na Ustavnopravnom odboru.
Primjerice, potpredsjednik SDP-a Nasima Razmyar no već je rekao da neće glasati za Vladin prijedlog zakona u sadašnjem obliku.
