Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Prošli tjedan o tome kako se tržište dionica SAD-a, unatoč beskrajnim ljutitim komentarima koji govore suprotno, ističe po tome što je manje najveći od ostalih nacionalnih indeksa. Ispostavilo se da se ne slažu svi.
Nekoliko ljudi javilo se kako bi istaknulo da usporedba SAD-a s malim tržištima poput Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade ili Australije nije baš poštena i da je u usporedbi sa širokim viševalutnim regionalnim indeksom kao što je Stoxx 600, S&P 500 zapravo prilično koncentriran.
Što god.
Temeljna točka je naravno da su američka financijska tržišta vrlo velika, s američkim dionicama koje sada čine više od 60 posto. Stoga je koncentracija dionica u SAD-u glavobolja za upravitelje globalnim kapitalom. I trčeći – kao što to čini – u svemiru, američke financijske muke doista su svjetske financijske muke.
Dodatak diskursu koncentracije indeksa ovog tjedna je Peter Oppenheimer iz Goldman Sachsa, koji je upravo pao na tu temu.
GS naglašava da je koncentracija indeksa sve veća stvar ne samo zato što:
1. Američko tržište dionica nije bilo tako velika komponenta globalnih tržišta dionica možda od 2004. ():
2. Prvih deset dionica nije činilo tako velik dio S&P 500 barem od 1970. godine kada je započela njihova serija grafikona ():
ali također:
3. Koncentracija sektora unutar SAD-a nije bila tako visoka od 1950-ih:
Ovaj posljednji grafikon, nadamo se da ćete se složiti, je vrlo cool (ako zanemarimo njihovu spretnost u kombiniranju nekoliko sektora koji se često shvaćaju kao različiti).
Za FTAV se ističu dvije (povezane) stvari.
Prvo, zapanjujuće je vidjeti da visoke razine koncentracije sektora nisu odstupanja za američke dionice: one su bile norma. Gotovo sva odstupanja od ove norme dogodila su se tijekom života današnjih investitora. Dakle, vratili smo se na staro pitanje o tome na koju srednju reverziju ljudi misle da bismo se trebali vratiti.
Drugo, pitamo se nude li ovi grafikoni novi tržišno utemeljen odgovor nestratigrafima među nama na pitanje “
Kao što Goldman piše:
Tijekom proteklih 200 godina, najveća industrija zastupljena na burzi u svakom trenutku odražavala je glavni pokretač gospodarskog rasta. Tehnološki sektor približno je iste veličine kao energetski sektor koji je bio na vrhuncu sredinom 1950-ih. I dalje je manji u indeksu i od transporta (koji je dominirao u 20. stoljeću) i od financija i nekretnina koji su pokretali dominantni dio tržišta kapitala u 19. stoljeću.
To nam se čini otprilike točnim, uz ogradu da stoljetna dominacija transporta – i financija i nekretnina prije toga – uvelike odražava činjenicu da su to bile gotovo jedine velike javne tvrtke u SAD-u u to vrijeme.
S obzirom na sva brbljanja o tome kako živimo u Hrvatskoj, ideja da bi tehnološke dionice trebale biti tako velika značajka burze možda je neugledna. Zapravo, kao heuristički odgovor na pitanje ‘u kojoj smo eri?’, možda bismo mogli učiniti i gore nego samo provjeriti koji sektor ima najveću težinu na američkom tržištu dionica.
Srž Goldmanova članka ipak se bavi pitanjem nalazimo li se u još jednom dotcom balonu i što oni koji brinu o takvim stvarima mogu učiniti u vezi s tim.
Baveći se prvim pitanjem, Goldman primjećuje da, iako su procjene visoke, nisu vrlo visoke. Japanskim dionicama trgovalo se po P/E od 67x 1990. Nifty 50 trgovalo se po P/E od 34x 1973. Vodećih sedam tehnoloških dionica trgovalo se po 24-mjesečnom terminskom P/E od 52x 2000., više nego dvostruko Mag7 je 25x. I to usprkos boljem RoE-u, marži neto prihoda i jačoj bilanci Mag7.
A odgovarajući na pitanje što bi investitori trebali učiniti u vezi koncentracije, Goldman ima nekoliko prijedloga. Pogledajte (neobično) niske relativne vrijednosti manjih tvrtki. Zrele tvrtke s jakim bilancama koje otkupljuju dionice i isplaćuju dividende mogle bi se pokazati profitabilnima, zajedno s bivšim tehnološkim kompanijama velike kapitalizacije.
I da,.
