Dobitnik nagrade Széchenyi, istraživač mozga Tamás Horváth pripada prvih 1 posto najcitiranijih znanstvenika; to je jedno od najvažnijih mjerila u znanstvenom svijetu tko je poznat i poštovan. Od promjene režima radi na Sveučilištu Yale, gdje se bavi hipotalamusom, a ima i zajednička istraživanja sa Sveučilištem za veterinarsku medicinu. Ovaj tjedan bio je gost Alinde Veiszer. Intervju u cijelosti, .
Priču o svom djetinjstvu, istraživač je započeo rekavši da je redovito pratio oca veterinara na posao, ali se većine životinja bojao ili bio alergičan na njih. Zanimala ga je i povijest umjetnosti, ali je na kraju odustao od te karijere iz prozaičnih razloga: smatrao je da jednostavno nije dovoljno dobro plaćena. Nakon prijema u veterinarsku medicinu voditelj odjela dr. sc. Pod utjecajem Ferenca Hajósa okrenuo se anatomiji. Ponudio joj je priliku na Yaleu, gdje je kolega mađarski istraživač također tražio jeftinu radnu snagu.
Danas neprestano istražuje i u skladu s tim stalno aplicira za financijsku potporu svojih projekata. O svom američkom životu rekao je da ga je od početka držala sredina u kojoj je mogao istraživati te da svatko ima priliku nešto učiniti i postići. Pronašao je ovo u hipotalamusu, za koji kaže da je područje mozga gdje je sve povezano sa svime:
kad se baviš hipotalamusom, baviš se svime.
Važno područje istraživanja je proučavanje područja mozga odgovornog za osjećaj gladi. Ovi neuroni nalaze se u najdubljem dijelu našeg mozga, a ono što je zanimljivo kod njih je da su izvan takozvane krvno-moždane barijere, koja ne dopušta mnogim kemikalijama da uđu u mozak – pa su te stanice u vrlo dobar položaj za dovođenje informacija s periferije u mozak. Oni su neophodni da bismo bili gladni, bez njih bismo umrli. Istraživao je kako su povezani sa stanicama koje potiskuju stanice koje kontroliraju osjećaj sitosti. “Kada smo okruženi lako dostupnom visokokaloričnom hranom, taj nagon može postati negativan, a iz toga mogu proizaći razne metaboličke bolesti”, naglasio je.
Odsutnost gladi potencijalno produljuje životni vijek, no pitanje nije tako jednostavno. Postoji takozvani kalorijski ograničeni stil života, što znači da ljudi uvijek unose manje kalorija nego dan prije – mnogi ljudi godinama žive u stalnoj gladi. Kad su istraživači testirali ovu metodu na miševima, otkrili su da je jedna trećina živjela dulje, jedna trećina nije imala promjene, a jedna trećina živjela je kraće. Prema istraživaču, to ne treba tumačiti kao 33 posto šanse za produljenje životnog vijeka, već kao
70 posto da od toga nećemo imati duži život, a 100 posto da ćemo patiti i živjeti u stalnom stresu. Važnija je ravnoteža: biti gladan, jesti i biti sit.
U svom sadašnjem projektu, u suradnji sa Sveučilištem za veterinarsku medicinu, proizveli su miševe kod kojih je moždana jezgra odgovorna za glad smanjena. Već dvije godine istražuju kako se razvija njihovo ponašanje i stopa smrtnosti.
Zanimljivo je da gotovo uvijek rade s muškim životinjama, kao što farmaceutske tvrtke gotovo uvijek testiraju na muškim životinjama. Ženke drugačije reagiraju, dapače, kod njih je svaki ciklus drugačiji, pa svaki eksperiment zahtijeva više pažnje, a time i puno više rada.
Okrećući se malo općenitije svijetu znanosti, Alinda Veiszer sugerira da se prihvaćanje znanosti u cijelom svijetu smanjuje: mišljenja postaju dominantna, a činjenice upitne. S tim se slaže i Tamás Horváth, ali je rekao: „Bavim se znanošću i moram reći da
ni znanost nije objektivna, a mnogo se gluposti pojavljuje čak iu najvišim novinama.”
Kao primjer je naveo da su imali istraživanje farmaceutskih kompanija, gdje su gledali koliko od stotinjak znanstvenih članaka izdrži zub vremena, pa su došli do zaključka da 80 posto nije. Prema njegovim riječima, to je zato što postoje dva načina za bavljenje znanošću: možete klonirati gen, ali možete i prikupiti podatke (što oni rade) i iz toga izvući zaključke iz kojih prodaju priču. Vrijeme će pokazati je li to istina ili ne. Stoga je u redu biti skeptičan, kaže.
