Istoimeni albumi tradicionalni su način na koji se neka glazbena skupina predstavlja. Evo me, kažu — evo gdje počinje. Dakle, što da radimo o novom albumu Bleachersa, njihovom četvrtom istoimenom?
To signalizira da su “Bleachers” svojevrsno ponovno rođenje. Pjevač i tekstopisac Jack Antonoff — uspješni multiinstrumentalist, superproducent dobitnik Grammyja i kul klinac iz New Jerseyja — nudi zrelih, kaleidoskopskih 14 pjesama, s preokretima u mekše smjerove i stilove.
Ako su Bleachers u prošlosti bili bijesni, jurili su niz Garden State Parkway sa srednjim prstom kroz krovni otvor, ovaj se put Bleachers mazi na sofi. “I’ll make your bed/I’ll make your home”, pjeva Antonoff u pjesmi “Woke Up Today” u stilu Beatlesa.
Bruce Springsteen — koji je gostovao na posljednjem albumu Bleachersa, “Take the Sadness Out of Saturday Night” — ovaj se put drži podalje, ali kao i uvijek nadvija se nad novim setom, osobito kada trube u stilu E Streeta eruptiraju i prijete lastavice pjesme. Čini se da Antonoff vjeruje da je solo saksofon uvijek savršen dodatak. (On je stručnjak, ali nije u pravu.)
“Bleachers” prikazuje manje The Boss-a na rukavu nego prethodni izlasci. “Tiny Moves” sa svojim sintetizatorom iz 80-ih mogao bi se naći na soundtracku “Pretty in Pink”, dok “Self Respect” miješa hladnoću The Nationala s bombastičnošću The Killersa. Antonoff oponaša 1975. u izvrsnom “Call Me After Midnight”.
Vrhunac albuma mora biti ambiciozna “Hey Joe”, svojevrsni odgovor Simonu iz 2024. i Garfunkelov ”Mrs. Robinson”, s Antonoffom koji govori o generacijama, raspravljajući o ratu i očevima i Marilyn Monroe. “Pokušali smo dati priliku miru, ali nismo znali što je to”, pjeva.
Antonoffova moć je suptilno prikazana s njegovim suradnicima: Lana Del Rey i Florence Welch nude vokale i koautorice na svakoj pjesmi, Matt Healy iz The 1975 svira klavir na drugoj s Aaronom Dessnerom iz The Nationala kao koautorom. Ali njegovi se gosti ne pojavljuju u pjesmama za koje očekujete da će zvučati poput njih.
Ima lirskih naklona Tomu Waitsu i Bowieju i referenci pop kulture na Kobea Bryanta, Kendall Jenner, Kena Burnsa, “Phantom Thread” i Balenciagu. “Modern Girl” koja pali štalu ima Antonoffa koji se ruga jednom od svojih najboljih rečenica: “Mislim da sam ja/najbolji Newyorčanin New Jerseya/nepouzdani novinar/skupljač pop glazbe/neki tip koji svira kvartove.”
Antonoffov nedavni brak s Margaret Qualley možda ga je ponovno usmjerio u središte – “Ja prije tebe” je osvrt u stilu “Ulica Philadelphije” na čovjeka koji ima novu perspektivu. Kroz cijeli album postoji vesela domaća atmosfera, a Qualleyjev glas je ugrađen u pjesmu.
Album se strmoglavljuje na kraju, s posljednje tri pjesme vijugavim, samozadovoljnim zbrkama s iskrivljenim vokalima. To znači da album završava cviljenjem, što je šteta. Antonoff je konačno progurao The Boss i pronašao nove načine da se izrazi. Stekao je samotitulu.
___
AP glazbene recenzije:
