Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Čini se da su se europski proizvođači našli u savršenoj oluji. Jedva da prođe dan bez pritužbi na pretjeranu regulativu, kinesku konkurenciju ili nesposobnost EU-a da se uskladi s američkim Zakonom o smanjenju inflacije. Na stjecištu svega je nezadovoljstvo europskih poduzeća da ih regulatori štekaju umjesto da ih štite.
Ali nedostatak korporativne Europe može proizaći iz politika koje ne idu dovoljno daleko, a ne onih koje idu predaleko.
Uzmimo automobilsku industriju. Europski proizvođači protiv subvencioniranih električnih vozila kineske proizvodnje na domaćem tržištu. Uskoro će imati još nešto za prigovoriti: čelik i aluminij bit će znatno skuplji unutar EU-a nego drugdje, s obzirom na to da blok postupno uvodi svoj “mehanizam prilagodbe granica ugljika” (CBAM), porez na sadržaj ugljika određene uvozne materijale.
CBAM je sam po sebi poticaj inovativnoj proizvodnji. U sadašnjem obliku osigurat će tržište EU-a za aluminij, cement, gnojiva, vodik i električnu energiju. Napori koje tvrtke iz EU-a ulažu u ekološki čelik, na primjer, mogli bi postati konkurentni domaćem “prljavom” čeliku s obzirom na visoku domaću u EU, ali bi bili potkopani uvozom s intenzivnim ugljikom u nedostatku granične pristojbe povezane s emisijama.
Ali stvaranjem tržišta za proizvode s niskim udjelom ugljika u tim sektorima, CBAM također potkopava tržište za proizvode EU koji koriste te materijale kao inpute, poput automobila. Dok CBAM štiti jednake uvjete za europske ekološke proizvođače čelika i aluminija, nizvodno ne dobivaju takvu zaštitu od uvoza napravljenog od sirovina ili energije s intenzivnim udjelom ugljika. Ono na čemu bi industrija poput proizvodnje automobila trebala nastojati stoga je proširiti opseg CBAM-a na automobile.
Ova ekonomska logika znači da je CBAM politički neodrživ u svom trenutnom obliku. Nakon što se osjete njegovi učinci, političari će se suočiti s golemim i opravdanim pritiskom da isprave štetu koju su pretrpjeli konkurentski proizvođači kao što su proizvođači automobila. U tom trenutku, širenje CBAM-a na više sektora bit će bolja politika nego njegovo preokretanje.
CBAM je primjer šireg europskog trenda uvjetovanja pristupa tržištu proizvodnim metodama. U nedavnim sporazumima s trgovinskim partnerima, EU je tražio ograničenja u pogledu okoliša, uvjeta rada i dobrobiti životinja. Unija donosi domaće zakone koji zapravo ograničavaju uvoz robe proizvedene na različite uvredljive načine od kršenja ljudskih prava do krčenja šuma.
Optužbe za protekcionizam i vrijednosni imperijalizam. Ali ne željeti konzumirati proizvod koji su proizveli porobljeni ljudi, ili zbog okrutnosti prema životinjama, ili uz prekomjerne emisije ugljika, samo po sebi nije niti imperijalistički niti protekcionistički – sve dok su to pravi motivi, a ne pokriće za otpor stranim robama. Ako se doista drže, takve preferencije jednostavno znače da konvencionalni argumenti za slobodnu trgovinu možda neće biti primjenjivi u nekim slučajevima.
Obraćanje pozornosti na metode proizvodnje, a ne samo na fizičke karakteristike samog proizvoda, doduše je novost. Kao i proizašla uredba koja uznemiruje europska poduzeća. Ali htjeli mi to ili ne, samo će biti više regulacija trgovine proizvodima proizvedenim neprihvatljivim metodama.
Jedan od razloga su zabrinutiji potrošači. Oni koji u prošlosti možda nisu marili što im je odjeća napravljena prisilnim radom ili što je dijamant na njihovom prstenu izvađen u ratnoj zoni, sada jesu. Drugi razlog je taj što će više proizvođača iz EU-a usvojiti stav koji sam gore preporučio: ako će njihove metode proizvodnje biti u skladu s visokim standardima, to bi trebale učiniti i one njihovih konkurenata koji prodaju u bloku. Treći je porast trgovine uslugama i obrada podataka ugrađena u robu, gdje se “proizvodi” i “metode proizvodnje” ne mogu jasno odvojiti.
Europljani nisu posve sami u ovom novom nametljivom stavu. Kalifornija je uspješno zabranila prodaju takozvane neetične svinjetine, čak i iz drugih američkih država, zbog dobrobiti životinja. Ali EU će to uvesti u standardnu praksu – ako tako odluči.
To može dovesti do manje trgovine – ali i manje trgovine proizvodima čija je vrijednost ovisila o prikrivanju onoga čime se trgovalo. A europski izvoznici mogu otkriti da se drugdje ne mogu natjecati cijenom; ako je tako, to bi samo produžilo dobru europsku tradiciju natjecanja u kvaliteti. EU će biti optužena za imperijalizam. Ali neće prisiljavati druge da rade ono što on radi, samo će inzistirati na odlučivanju što se smije prodavati na domaćem tržištu. Bolja riječ za to je “suverenitet”.
