Najnovije vijesti: Vulkan Pinatubo na Filipinima eruptirao je pao 259 metara u visinu, izbacio deset milijardi tona lave i izbacio više materijala u stratosferu nego erupcija Krakatoe 1883. Zbog pepela u atmosferi globalna temperatura pala je za pola stupanj i rupa u ozonskom omotaču se proširila. Ukupno su poginule 722 osobe, neke ne u erupciji nego od kiša i odrona koji su uslijedili, dok je zabilježen otprilike jedan potres u minuti.
Punongbayan s predsjednicom Glorijom Arroyo u blizini PinatubaFoto: AFP / AFP / Profimedia
Opustite se, to se nije dogodilo nedavno, to se dogodilo 15. lipnja 1991. A poginuli su među rijetkima koji su odbili otići. Znate naravno scenarij u kojem jedan čovjek shvaća da dolazi katastrofa i očajnički se bori sa svima ostalima da ih natjera da evakuiraju područje. Pa barem jednom se to stvarno dogodilo. Jedan čovjek, jedan čovjek, spasio je 60.000 ljudi.
Prozvali su ga “upravitelj katastrofa” nakon što je upravljao dvjema katastrofama: potresom na Luzonu 1990. i erupcijom planine Pinatubo sljedeće godine. Dr. Raymundo Santiago Punongbayan bio je direktor filipinskog Instituta za vulkanologiju i seizmologiju, u kojem je svojstvu 1991. uvjerio – uz velike poteškoće – vlasti i same stanovnike da evakuiraju gradove oko vulkana, uključujući američku vojnu bazu !
Iako je vulkan od ožujka davao znakove života, vlasti su oklijevale, sumnjajući na lažnu uzbunu. Ali Punongbayanovo iskustvo reklo mu je što će se dogoditi i on je inzistirao dok nije dobio evakuaciju, 48 sati prije katastrofe!
Budimo iskreni: opći je dojam o vulkanologiji da se bavi prebrojavanjem mrtvih i procjenom štete nakon erupcije, svaki put otkrivajući da je život u blizini vulkana sranje, što ostavlja hladnima (oprostite na cinizmu dosjetke) one koji nastavljaju živjeti tamo čak i snimati selfije na vrhu kratera, s pozadinom pare.
U stvarnosti, vulkanologija je ozbiljna i drevna znanost. Čini se da je najraniji poznati zapis o vulkanskoj erupciji zidna slika koja datira otprilike 7000. pr. i pronađeno u neolitskom nalazištu Çatal Höyük u Anatoliji, Turska. U staroj Grčkoj i ranom Rimskom Carstvu, vjerovalo se da su vulkani bili jazbine pomalo vatrenih bogova. U 5. stoljeću prije Krista, Anaksagora je tvrdio da su erupcije uzrokovane jakim vjetrovima, ideja koja je preživjela do 16. stoljeća!
Također u antici, Platon je izjavio da u dubinama zemlje postoji ogromna rijeka vatre, Pyriphlegethon, koja hrani sve vulkane svijeta. Aristotel je podzemnu vatru smatrao rezultatom trljanja vjetra o zidove uskih prolaza. Lukrecije je vjerovao da je Etna prazna (iznutra, ne dajte se zavarati!) i da je požare izazvao – pogađate – jak vjetar.
Originalnije – pjesnik, po! -, Ovidiu je smatrao da plamen potpiruje “masna hrana” i da erupcije prestaju kada je hrana gotova (ni Mihaela Bilić se toga nije sjetila!). Bliže istini, Vitruvije je rekao da sumpor, stipsa i bitumen potiču podzemne požare. Konačno, Plinije Stariji primijetio je da erupcijama prethode potresi. Svoju radoznalost platio je životom, jer je umro promatrajući erupciju Vezuva 79. godine.
Njegov nećak, Plinije Mlađi, detaljno je opisao katastrofu u kojoj je stradao njegov stric, govoreći po prvi put o djelovanju otrovnih plinova. Godine 1841. izgrađen je prvi vulkanološki opservatorij u Kraljevini dviju Sicilija, nazvan Vesuvius. Proučavanje radioaktivnosti, započeto 1896., primijenjeno je na teoriju tektonike ploča i radiometrijsko datiranje pola stoljeća kasnije. Dodana su objašnjenja povezana s dinamikom fluida, a eksperimentalna fizika i kemija, plus tehnike matematičkog modeliranja, postale su korisne vulkanologiji od 1841.
Od tada vulkanolozi prate seizmička promatranja i emisije plinova, sve jačim instrumentima, prate površinske deformacije i promjene temperature, koriste geodetske tehnike i satelite. Također se provode električna, gravitacijska i magnetska promatranja, prate se nagle promjene otpora, te se rade stratigrafske i kompozicijske analize.
Ali prije svega i zajedno sa svime važni su i iskustvo, intuicija i njuh. Što je pomoglo Raymundu Punongbayanu da spasi desetke tisuća života. Ne njegov, nažalost, jer je 14 godina kasnije poginuo u padu helikoptera Crvenog križa na misiji. U to vrijeme bio je član Nacionalnog vijeća filipinskog Crvenog križa.
Nedugo nakon podneva 28. travnja 2005., Punongbayan i još osam osoba poginuli su u padu helikoptera u Gabaldonu, Nueva Ecija. Bili su u izviđačkoj misiji na tom području u sklopu vladinog programa pripravnosti za katastrofe i tražili su moguće preseljenje ljudi raseljenih zbog poplava i klizišta.
Punongbayan je imao 67 godina i trebao bi mirno uživati u svojoj mirovini. Ali nije mogao.
- Pratite našu Facebook stranicu, Vruće vijesti Znanostkako bi izravno, u stvarnom vremenu, mogli primati najnovije informacije i zanimljivosti iz svijeta znanosti!
—
Izvor fotografije: profimediaimages.ro
