Četiri neutralne europske zemlje koje nisu članice NATO-a, a to su Austrija, Švicarska, Irska i Malta, nastoje se približiti Sjevernoatlantskom savezu u kontekstu pogoršanja sigurnosne situacije u Europi nakon ruske invazije na Ukrajinu, piše Austrijski dnevnik Die on Tuesday Presse, navodi agencija EFE Agerpres. Ipak, Austrija želi naglasiti da to ne znači da je odlučila pristupiti Savezu.
NATOFoto: JOHN THYS / AFP / Profimedia
“Proširenje” odnosa s NATO-om zbog “grubljeg” geopolitičkog vjetra
Još u prosincu prošle godine diplomati iz ove četiri zemlje poslali su Savezu “pismo na dvije stranice” u kojem su spomenuli da žele “proširiti” odnose s NATO-om, navodi austrijski list.
I NATO i austrijsko ministarstvo vanjskih poslova potvrdili su da dotične četiri neutralne zemlje, također poznate kao WEP4, “već dugo traže povećanje dijaloga sa Savezom”, primjećuje Die Presse.
Potpisnici u pismu napominju da se sigurnosna situacija u Europi znatno pogoršala i i dalje je nestabilna, zbog čega zemlje WEP4, koje su već “najbliži partneri NATO-a”, žele ojačati vojnu suradnju, au kontekstu ruskog rata agresije u Ukrajini, suradnja sa Savezom dobiva “sve veći značaj”.
U pismu se nalaze i neki prijedlozi za intenziviranje te suradnje, poput provođenja dodatnih zajedničkih vojnih vježbi ili “povlaštenog pristupa dokumentima i informacijama” Saveza.
Motivirajući ovu inicijativu, austrijsko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je za dnevni list Die Presse da je to posljedica oštrijeg “geopolitičkog vjetra”.
Austrija kaže da ne želi u NATO
Iako je priznao da u slučaju Austrije neutralnost ne stvara sigurnost, isto ministarstvo uvjerava da Austrija ipak ne namjerava ući u NATO, za razliku od Finske ili Švedske koje su nakon rata u Ukrajini odlučile ući u Savez kao članice Države . Austrija od 1995. godine surađuje s NATO-om u okviru “Partnerstva za mir”.
Tako, unatoč željama za približavanjem Savezu, Austrija ponavlja izjave austrijskog kancelara Karla Nehammera iz prošlih godina koji je rekao da Austrija nema namjeru slijediti primjer Finske i Švedske.
“Austrija je bila neutralna, Austrija je neutralna i Austrija će ostati neutralna”.
Isto je rekao i austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg.
“Imamo potpuno drugačiju geografsku situaciju. Imamo i drugačiju povijest i mislim da se to jednostavno mora uzeti u obzir”, objasnio je novinarima u svibnju 2022. tijekom sastanka ministara vanjskih poslova Europske unije u Bruxellesu, prenosi DPA.
Zašto je Austrija neutralna?
Austrija je nekoć bila jedna od najvećih svjetskih sila, a veći dio njezine povijesti bio je daleko od neutralne: bilo da je bila na čelu Svetog Rimskog Carstva ili kasnije u 19. stoljeću pod imenom Austrijskog Carstva i konačno nakon 1867. kao Austro-Ugarsko Carstvo – kada je vladalo velikim dijelom Balkana i proširilo se na današnju Ukrajinu.
Austrijski teritorijalni posjed smanjen je na sadašnje granice kao rezultat poraza u Prvom svjetskom ratu i uvjeta Ugovora iz Saint Germaina 1919. Međutim, zemlja neće postati službeno neutralna sve do 26. listopada 1955. – 10 godina nakon čega doživjela je još jedan vojni poraz u Drugom svjetskom ratu – potpisivanjem Austrijskog državnog ugovora, kojim je Austrija ponovno uspostavljena kao suverena država.
Kao i Njemačka u to vrijeme, Austrija je bila okupirana od strane savezničkih sila (UK, SAD, SSSR i Francuska). “Neutralnost je bila jedini način na koji je Austrija uspjela natjerati okupacijske snage da odu”, objašnjava bečki politolog Heinz Gärtner.
“Tada je čak postojala prijetnja da će Austrija biti podijeljena kao Njemačka. Ova je prijetnja izbjegnuta kada su Saveznici – posebice SAD i Sovjetski Savez – pristali da Austrija umjesto toga postane neutralna.”
Koliko je Austrija neutralna?
Iako je Sovjetski Savez podržavao neutralnost, nikada nije bilo sumnje da je Austrija pokazala jasan afinitet prema zapadnoj kulturi, njezinom tržišnom gospodarskom sustavu i svojim demokratskim vrijednostima. Ovaj stav je jasno izražen kada je Austrija 1961. godine postala članica osnivačica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
U 1960-ima, glavni grad Austrije Beč također je postao sjedište nekoliko važnih međunarodnih organizacija koje uključuju Međunarodnu agenciju za atomsku energiju, Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) i mnoštvo organizacija Ujedinjenih naroda.
Bruno Kreisky, koji je bio kancelar Austrije od 1970. do 1983., smatrao je ovaj pristup poželjnom alternativom sigurnosne politike u odnosu na naoružavanje zemlje.
Politolog Gärtner kaže da u tome ne vidi nikakvu proturječnost: “Ne radi se o neutralnom stavu, nego o vojnoj neutralnosti”.
Državni ugovor zabranjuje prije svega tri stvari: vojno uplitanje u strane sukobe, stalno stacioniranje stranih trupa u Austriji i članstvo u vojnom savezu.
Zbog toga su se Sovjetski Savez i Velika Britanija dugo protivili ulasku Austrije u Europsku zajednicu, preteču Europske unije. Razlog koji je naveden za ovo protivljenje bio je odlomak u Državnom ugovoru koji zabranjuje “ujedinjenje s Njemačkom” – čak i onaj ograničen na ekonomiju.
Austrija je konačno predala zahtjev za članstvo neposredno prije pada Berlinskog zida i primljena je u EU 1995. godine.
Kakva je neutralnost Austrije u usporedbi s neutralnošću drugih europskih zemalja?
I u Švedskoj i u Finskoj, neutralnost je bila rezultat godina samonametnute doktrine vanjske politike. U Austriji i Švicarskoj, međutim, ta je neutralnost utemeljena na obvezujućim međunarodnim ugovorima.
Kao iu Austriji, neutralnost Švicarske temeljila se na kompromisu s velikim silama: na Bečkom kongresu 1814. – 1815. Francuska, Austrija i Pruska pristale su odustati od svojih interesa na teritoriju u korist neutralne konfederacije.
Međutim, postoje značajne razlike između susjednih alpskih država: Švicarska, na primjer, nikada nije bila velika sila. Dok nije postala nacija 1848., Švicarska je bila labavi amalgam malih suverenih država.
Primjerice, tradicionalno izbjegava potpisivanje gospodarskih sankcija, a također nije članica Europske unije, pa ne sudjeluje u vanjskoj i sigurnosnoj politici EU-a.
Austrija je puno aktivnija kada je riječ o posredovanju u međunarodnim sukobima i doprinosi puno većim kontingentima vojnika mirovnim misijama UN-a od Švicarske.
Švicarska je 10. travnja potvrdila da će biti domaćin mirovne konferencije u Ukrajini sredinom lipnja, iako je Rusija do sada jasno dala do znanja da neće prisustvovati.
