Ostanite informirani uz besplatna ažuriranja
Jednostavno se prijavite na vanjska politika SAD-a myFT sažetak — isporučuje se izravno u vašu pristiglu poštu.
Pisac je direktor turskog programa na Institutu za Bliski istok i autor knjige ‘Erdoğanov rat: borba moćnika kod kuće i u Siriji’
Predsjednik Joe Biden više puta je rat u Ukrajini opisao kao bitku između demokracije i autokracije. Njegovi rani napori da okupi potporu demokratskih saveznika iza nacije koja se borila u sukobima stvorili su obilje o rastućoj važnosti liberalnih demokratskih normi u oblikovanju svjetskih poslova. I stručnjaci i kreatori politike požurili su tvrditi da je Washington skrenuo luk povijesti od realpolitike prema visokoumnim načelima.
Dvije godine nakon rata, međutim, postalo je jasno da se dogodilo suprotno. Ruska invazija natjerala je demokratski svijet da se vrati politici moći i traži bliže veze s onima koje vidi kao manje autokrate od onih u Moskvi. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan jedan je od takvih lidera. Nakon što ga je godinama izbjegavao, Washington je sada šutio o autoritarnim postupcima turskog moćnika, koji se smatra ključnim saveznikom u nastojanju da obuzda Rusiju.
Spremnost Bidenove administracije da ugosti Erdoğana u Bijeloj kući — iako je posjet naknadno odgođen, navodno zbog promjene rasporeda — i nedavni paket vojne pomoći Ukrajini najnoviji su znakovi promjene sudbine turskog predsjednika.
Biden mu nije uvijek bio sklon. Kao kandidat, Erdoğan je bio autokrat i pozvao je SAD da podupre njegove protivnike. On je predsjednik za dva desetljeća koji neće primiti Erdoğana u Bijeloj kući u prve tri godine mandata. Erdoğanova autokratska vladavina, napadi na sirijske Kurde i odgađanje pristupanja Švedske NATO-u priskrbili su mu glasne protivnike i u američkom Kongresu.
Ali rat u Ukrajini promijenio je stvari. Washington je nedavno odobrio paket vojne pomoći koji utire put bližem tursko-američkom obrambenom partnerstvu. Nekoliko godina nakon što su SAD obustavile program u znak odmazde za kupnju raketnog obrambenog sustava S-400 ruske proizvodnje, sada su u pregovorima s Ankarom o kupnji više eksploziva za opskrbu Ukrajine streljivom. Partnerstvo bi trebalo postati najveći prodavač topničkih granata u SAD-u. Ovo je uslijedilo nakon nedavne odluke američkih zakonodavaca da konačno potpišu prodaju ratnih zrakoplova F-16 američke proizvodnje Ankari nakon što je Turska odobrila prijem Švedske u NATO.
Sve ovo jasno pokazuje da je ruska invazija na Ukrajinu natjerala Bidenovu administraciju da ublaži svoje idealističke ambicije i prihvati demokratske mane svojih saveznika. Ovo nije iznenađenje. Za SAD, kao i za druge velike sile, međunarodni poslovi rijetko su bili oko ideala. Tijekom hladnog rata, kada je Washington tvrdio da vodi slobodni svijet, SAD je prigrlio nedemokratsku Tursku u njenoj borbi da obuzda Sovjetski Savez. SAD danas koristi isti priručnik.
Nije teško razumjeti zašto je Washington okrenuo novu stranicu u odnosima s Ankarom. Turska je bila ključni igrač u ratu. Ubrzo nakon što je Rusija napala Ukrajinu u veljači 2022., Turska je ograničila tranzit ruskih ratnih brodova iz Sredozemnog u Crno more. Isporučila je naoružane bespilotne letjelice Ukrajini i posredovala u dogovoru o žitu između zaraćenih strana koji je pomogao spriječiti milijune ljudi da padnu u siromaštvo. (Rusija je odbila produljiti ugovor u srpnju 2023., iako su razgovori o njegovom obnavljanju u tijeku.)
Bidenova administracija bi mogla pomisliti da je smanjenje naglaska na slobodama i pravima u partnerskim zemljama poput Turske cijena koju mora platiti kako bi obuzdala Rusiju i obranila demokraciju. U stvarnosti, potkopava taj cilj. Velik dio svijeta Washingtonovo partnerstvo s autokracijama kao dokaz da američke akcije u Ukrajini nisu usmjerene na zaštitu slobode, već na promicanje njezinih geopolitičkih interesa. Ovo ne samo da potkopava vjerodostojnost američke potpore demokraciji, već također sprječava nedemokratske saveznike da se pridruže naporima za izolaciju Moskve.
Ono što bi Bidenova administracija mogla učiniti umjesto toga jest rat prikazati ne kao bitku za demokraciju, nego za međunarodno pravo, budući da je ruska agresija očito kršenje Povelje UN-a. To bi omogućilo administraciji da nastavi surađivati s demokratski osporenim saveznicima poput Turske kako bi obuzdala Rusiju.
U isto vrijeme, SAD mora nastaviti zagovarati moralnu demokraciju na globalnoj razini. To zahtijeva pritisak na Erdoğana zbog njegovih kršenja ljudskih prava i demokratskih normi. Kao što Biden kaže, obrana demokracije ključni je izazov našeg vremena. Kako bi ga ispunile, SAD mora prestati s blagim pedaliranjem demokracije sa svojim saveznicima.
