Kao što vam svatko može reći, gubitak nikada nije lak. Znamo da su neki gubici neizbježni dok odrastamo. Bake i djedovi će proći, pozdravit ćemo se sa starijim susjedima, i jednog dana, iako se molimo da je daleko, znamo da ćemo reći naši roditelji “Volim te” posljednji put prije nego što uđu u raj. Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da bih u dobi od 30 godina mogao izgubiti jednog od svojih najboljih prijatelja.
Mary i ja upoznali smo se prije 24 godine na rubu nogometnog igrališta u New Hampshireu. Vani je bio gotovo mrak u hladnoj listopadskoj noći. Čekala sam da završi igra moje sestre i gledala skupinu djevojčica mojih godina kako trče i igraju se u blizini. Bio sam nevjerojatno sramežljivo dijete, ali u tom trenutku nešto me obuzelo, ustao sam s trave i prišao crvenokosom koji je očito bio vođa grupe i upitao: “Mogu li se igrati?”
Mary je rekla da. Naše prijateljstvo je počelo.
Proveli smo sljedećih šest godina igrajući se barbika, penjajući se po drveću, spavajući, igrajući se oblačenja i kupajući se u hladnom jezeru New Hampshire preko puta Maryne kuće. Bila je to slika Thomasa Kinkadea iz djetinjstva.
Čak i kad se moja obitelj preselila u Georgiju kad sam imao 12 godina, i dalje sam jednom godišnje letio u New Hampshire posjetiti Mary. Pisali smo pisma, telefonom otvarali božićne i rođendanske darove i nosili iste narukvice prijateljstva. Nismo bile u kontaktu na godinu dana u srednjoj školi dok smo se borile da odredimo kako će naše prijateljstvo izgledati kao odrasle žene, ali telefonski poziv ispunjen isprikama i obnovljenom predanošću našem prijateljstvu poslao nas je u odraslu fazu naše veze.
Bila mi je čast stajati uz Mary kao njezina djeveruša kad se zaljubila, unatoč tome što sam godinama slušao kako izjavljuje da se nikad neće udati. (Božji su planovi puno bolji od naših.) Slavila sam s Mary kad mi je rekla da je trudna prvi, drugi i treći put. Voljela sam je gledati kako postaje mama. Nikada nisam vidio da netko voli svoju djecu s takvom radošću i predanošću.
Naši su pozivi bili rijetki, a naši posjeti još rjeđi u užurbanosti godišnjih doba u kojima smo se oboje našli – Mary, supruga i majka troje djece u Novoj Engleskoj, i ja radi u DC-u Ali nakon što smo održavali prijateljstvo više od dva desetljeća, višestrukih selidbi, stotinama milja udaljenosti i promjene godišnjih doba, nastaviti tamo gdje smo stali bila je naša norma.
Neočekivano zbogom
Nisam razgovarao s Mary, osim nekoliko poruka nekoliko mjeseci, kad me u četvrtak u rujnu nazvala mama s posla.
“Bok, je li sve u redu?” pitala sam mamu.
“Mary je imala moždani udar i helikopterom je prebačena u bolnicu u Bostonu”, rekla je.
“Što?” bio je jedini odgovor koji mi je pao na pamet. Marija je bila zdrava. Trčala je svakodnevno i nedavno se natjecala u polumaratonu.
Kasnije te noći saznao sam više detalja. Mary je bila na operaciji zbog krvnog ugruška u mozgu koji je uzrokovao moždani udar. Počeo sam slati poruke prijateljima i svojoj crkvenoj zajednici za molitvu. Mariji je bilo potrebno čudo. Sve što sam znao činiti bilo je moliti, i to sam činio tri dana.
Sjeo sam u auto kako bih otišao na događaj u DC u nedjelju popodne kad sam vidio da imam poruku od sestre koja mi je rekla da je nazovem. Možda sam poricao, ali nije mi bilo na kraj pameti da je Mary mogla umrijeti. Kako je to moglo biti? Njezina djeca su je trebala, njezin muž ju je trebao, njezini roditelji su je trebali i ja sam je trebao.
“Hej što ima?” upitala sam svoju stariju sestru dok sam izlazila sa svog parkirnog mjesta.
“Virginia, Mary je jutros preminula”, nježno je rekla moja sestra.
Stigao sam do dna svoje ulice prije nego što sam stao i bacio auto na parkiralište.
“Nije pošteno”, rekla sam kroz jecaje, uz još jednu odabranu riječ koju ću ovdje izostaviti. Osjećao sam se kao da mi je zrak uzet iz grudi i da je stvarnost prepisana na neki distopijski način.
Zašto, Bože?
Neizbježno, “Zašto, Bože?” pitanje je zalupilo o vrata moga srca. Znao sam da je malo vjerojatno da ću pronaći odgovor, pa sam pokušao smisliti nešto korisnije za molitvu, ali eto ga opet. “Gospode, ne razumijem. Zašto ste to dopustili?”
Ne želim vas razočarati, pa ću vam sada reći da nemam odgovor na pitanje “Zašto, Bože?” pitanje, barem ne ono koje će zadovoljiti um.
U tjednima koji su uslijedili nakon Maryne smrti, doživio sam tri stvari koje su promijenile način na koji ću prolaziti kroz tugu u narednim sezonama.
1. Iskrenost u tuzi
Prvo, odlučila sam da neću lagati onima za koje znam da me vole i da će odvojiti vrijeme da me saslušaju. Kad su me prijatelji u crkvi pitali kako sam, rekla sam im da tugujem zbog gubitka najboljeg prijatelja iz djetinjstva i plakala s mnogima od njih. I kad su mi suradnici izrazili sućut, ja sam im se zahvalio i rekao da mi je to najteži gubitak u životu.
Koristio sam mudrost u onome što sam s kim dijelio, ali sam bio iskren o tome kako mi je stvarno išlo.
Moja vlastita iskrenost ne samo da je donijela ogromno olakšanje mom srcu, već je stvorila i prostor za povezanost. Prijatelji su govorili o gubitku i teškoćama koje su doživjeli. U tuzi je tako utješno slušati priče onih koji su prošli kroz sličnu bol jer to služi kao podsjetnik da niste sami.
2. Molitva
Drugo, nastavio sam moliti i tražeći Boga za odgovore. Proces je bio, i jest, neuredan, ali molim Boga da mi pomogne razumjeti njegovu moć i zašto nije upotrijebio svoju moć da izliječi mog prijatelja na način na koji sam ga zamolio. Nakon razgovora sa svojim pastorom, shvatio sam da sam možda krivo razmišljao o Božjoj moći.
Mudrim riječima mog pastora, Božja je snaga u tome da “živimo, umiremo i ponovno živimo.” Vjerujem da se Božja moć sigurno može pokazati u čudima, ali prava težina Božje moći je u tome što je On pobijedio smrt za sve.
A ipak, bol gubitka ostaje. Da, postoji mir u spoznaji da ću ponovno vidjeti Mariju jer je Isus pobijedio smrt na križu, ali što je s bolom tuge sada?
3. Odustajanje od mog “prava” na razumijevanje
Konačno, predaj se. Predaja može biti uvredljiva za ožalošćeno srce. Kako se usuđuješ reći mi da pustim kad je već toliko toga uzeto! A ipak sam čula kako me Gospodin poziva da se predam, ne na strahovit način, već da otvorim svoje šake koje su bile tako čvrsto stisnute, otpustim svoje “pravo” na razumijevanje i primim Njegovu utjehu i ljubav.
Završne misli
Svima onima koji su izgubili prijatelja mnogo prije nego što su osjetili da je došlo vrijeme da te napuste, jako mi je žao. Prošlo je sedam mjeseci otkako sam izgubio Mary i nedostaje mi više nego ikada. U travnju bi imala 32 godine. Bol od tuge s vremenom jenjava i nestaje. Molim se da, ako ste izgubili prijatelja ili bilo koga koga ste jako voljeli, danas ovdje pronađete malo nade.
Podržite našu stvar i pomozite ženama da povrate svoju ženstvenost pretplatite se danas.
