Imate osjećaj da se to promijenilo u tjedan dana, od posljednjeg susreta 76ersa i Knicksa u Madison Square Gardenu. Davno tada, u igrama 1 i 2, Joel Embiid je jednostavno bio elitni igrač koji se poigravao s Knicksima i mučio navijače, zabivši 63 poena u te prve dvije utakmice, čineći da je izgledalo lako, unutra, vani, gdje god.
Još tada ga je Garden izviždao i u kratkom roku izmislio mu posebno vulgarno skandiranje kad god bi šutirao slobodna bacanja.
(Ovdje ću uputiti još jednu molbu boljim anđelima prirode navijača Knicksa; možemo li izgubiti to pjevanje i vratiti se na staro stanje pripravnosti, relativno pitomi “Embiid je sranje?” Nazovite me staromodnim, ali “Eff Embiid!” Ježi mi se koža. Možemo li možda malo bolje?)
Naravno, taj zadnji paragraf sada je vjerojatno uzalud.
Jer u osam dana koji povezuju utakmicu 2 i utakmicu 5, koja će se održati u utorak navečer, Embiid više nije samo izvrstan igrač koji u svakom trenutku može utjerati strah u kosti čak i najsrdačnijim momčadima poput Knicksa i, po savezu, ljudi na tribinama.
On više nije samo protivnik.
Sada je neprijatelj.
Sada se probio na popisu nekih od najvećih njujorških sportskih zlikovaca svih vremena. Počeo je usmjeravati Denisa Potvina, koji još uvijek svira serenade u Gardenu 34 godine nakon što je odradio svoju posljednju smjenu kao Islander. On je u jednakoj mjeri David Ortiz (ako su vaše bejzbolske sklonosti ukorijenjene u Bronxu) i Chase Utley (ako se nalaze u Queensu).
Čak je počeo trčati Reggieja Millera za pojas.
Poput Millera, Embiid ima dva ključna sastojka potrebna za svakog vrijednog nitkova: užasno je dobar u svom zanatu. I čini se da daje sve od sebe da izazove neprijateljstvo. Antijunaci iz Millerovog vrta su opsežni, kao i njegovi prijestupi, istaknuti njegovim omiljenim, znakom gušenja, koji je za njega isto toliko osobni logo kao što je Jumpman za Michaela Jordana.
Embiid je napravio ovaj gnusni dosje u samo 83 minute u proteklih nekoliko dana:
1. ležeći na tlu, zbog čega je bio pošteđen izbacivanja samo zbog jasnog pridržavanja poreza na NBA superzvijezde.
2. Pokleknuo je Isaiaha Hartensteina na mjestu gdje niti jedan muškarac – sportaš ili bilo koji drugi – nikada ne želi biti pokleknut – a nije čak ni izvukao flagrantnu kaznu za to.
3. Zadrhtao je podlakticom Jalena Brunsona dok se Brunson kretao bez lopte, potez od kojeg bi Jack Tatum ili Ronnie Lott pocrvenjeli. To je prošlo potpuno nepotrebno.
4. Nagazio je na palog Josha Harta na način koji nije bio jako različit od vremena kada je Christian Laettner gazio po prsima Aminu Timberlakea u klasiku Duke-Kentucky davne 1992. Laettner je barem dobio T (iako nije izbačen , kakav je trebao biti); Ni Embiid nije zviždao na to.
5. Postigao je 50 poena u trećoj utakmici, što je jedan od najboljih učinaka u doigravanju u povijesti 76ersa.
I ne, nije slučajno što je 5 naveden posljednji. Vjernici Gardena cijene izvrsnost. Nikada niste čuli da netko pjeva “Eff Michael!” bez obzira koliko je puta Jordan slomio srca Knicksa. Koliko god su puta LeBron James ili Tim Hardaway zapalili Knickse u doigravanju, bili su samo izviždani; nisu se gnušali.
Reggie, bio je mrzak.
A Embiid se penje tim ljestvama, brzo. , nakon što je toliko njih prodalo svoje ulaznice navijačima Knicksa da ste napola očekivali da ćete podići pogled u Wells Fargo Center i vidjeti strop u obliku kotača.
“Da,” rekao je, “to me pomalo ljuti, pogotovo zato što se Philly smatra sportskim gradom… to nije u redu.”
Možda će tamo u utorak navečer biti malo navijača Sixersa. Nećete ih čuti. Sigurno ćete čuti kako ostalih 19 000 ili tako nešto dopire do Embiida od trenutka kada se pridruži liniji za polaganje, a to će rasti kada se predstavi, a kada počne izrađivati nekoliko svojih mekih džempera, mjesto će se tresti , a kad napravi nekoliko faulova u dodiru…
Pa, shvatili ste.
“New York voli fizičku igru, ali jeftini udarci su tako velika liga i imamo nešto za reći o tome”, kaže Michael Reisbaum iz Brooklyna, odani navijač Knicksa od kolijevke. “Sjećam se kad bi Bill Laimbeer došao, bio bi vrijeđan od zagrijavanja do posljednjeg zvižduka, a Embiid je prljav kao što je bio. I zvijezda, k tome.”
I pogledajte: većina obožavatelja Knicksa zna da barem postoji mogućnost da je Embiid još uvijek posljednji dio slagalice o kojoj je Leon Rose sanjao. Možemo se sporiti bi li to bilo mudro u nekoj budućoj točki, ali to je svakako u igri. I onda se sjetiš: Reggie Miller je bio tako blizu da postane Knick u ljeto 1996.
Umjesto njega Knicksi su odabrali Allana Houstona. Navijači Knicksa nagovorili bi Reggieja da su morali. Jednog će dana navijači Knicksa možda morati sami sebe nagovoriti na Embiida. Samo ne sada.
