“Moj otac, arhitekt Grande Torina, također će imati mjesto koje zaslužuje s igračima svoje momčadi na stadionu Philadelphije. Također će njegovo ime biti ‘uklesano’ na jednom od stupova zastave pored onih njegovih dječaka. Bitka za koju sam se oduvijek borio i koju sam pobijedio tek danas, 75 godina nakon tragedije Superga”. Za Adnkronos govori Susanna Egri Erbstein, 97 godina, plesačica, redateljica, koreografkinja, osnivačica i umjetnička direktorica tvrtke EgriBiancoDanza, kći Ernsta Egrija Erbsteina, trenera i tehničkog direktora Torina u vrijeme tragedije Superga 4. svibnja 1949. , kada se zrakoplov s cijelom ekipom Toroa, vraćajući se s prijateljske utakmice u Lisabonu protiv Benfice, srušio na baziliku Superga.
“Konačno 3. svibnja ‘vođa besmrtnika’ vratit će se među svoje dečke – nastavlja energična Susanna Egri u pauzi od svog dnevnog sata plesa – Zajedno su stvorili nepobjedivi tim i sudbina je htjela da umru zajedno. Juventus je bio tim Agnellisovih, bogatih, Torino je predstavljao narod, osvojili su 5 nogometnih prvenstava, kulturan, strastven čovjek, moj otac, kao i veliki trener, humanistička slika i prilika Simbol zajednice koja je imala uspjela dići glavu nakon ratnih nedaća, nositeljica dubokih vrijednosti – dodaje – onih kojima je naučila i moju sestru i mene: korektnost, fair play, neodgovaranje na provokacije, borba protiv nepravde, nasilja”.
“Sjećam se da nam je moj otac – nastavlja – pričao o utakmici protiv Atalante koju je Torino dobio 10 prema 0. Igrači su se radovali, tribine su se radovale, par riječi mog oca u tom nezadrživom veselju, ‘nikad ne ponižavaj protivnika, samo ga porazi.”
Veliki, hrabri čovjek, Ernst Egri Erbstein, proživio je dramu rata, strah od deportacija („bio je agnostik i nije prakticirao, ali iz židovske obitelji“), poniženje protjerivanja iz Italije „Nikad nisam zaboravljena – kaže Susanna Egri – izbacivanje iz škole, lutanja Italijom i Europom, Nizozemska, nacistička Njemačka, konačno Mađarska kako bi pobjegla iz prisilnog egzila. Situacija, za mene kao dijete, nepodnošljiva, neshvatljiva. Otac je bio naša stijena, znao sam da se uz njega nikad ništa ne može dogoditi. Zatim nestanak u Supergi. Neizreciva bol, jača od rata, od progona.”
Od svečanih pogreba torinske momčadi Susanna Egri sjeća se “ogromne gužve, neizrecive boli, stanja nesvijesti i nje koja je s 22 godine bila prisiljena postati glava obitelji. Vijest sam čula u vlaku , Stigla sam u Pariz zbog važnog ‘pisanja’ – kaže – Moj otac, iako je prošlo 75 godina od njegove smrti, uvijek je uz mene kao dijete, u našem mađarskom ‘izgnanstvu’ poticao me da idem naprijed, da učim, da ne odustanem da postignem ciljeve ‘Rat će mi biti gotov’ dao mi je snagu da nastavim dalje i da ne odustanem od svoje strasti.
“Moj otac je bio istinski humanist, što je više puta tisak naglasio, pedagog, majstor koji je znao prenijeti ‘znanje’ svojim dečkima, za njega nisu bili bitni pojedinci, nego je svaki nogometaš morao pridonijeti dobro i pobjeda grupe To je ono što mi je moj otac ostavio više od 80 godina. 97 godina prošle veljače”.
