“Skoro iznenada, Amerika je nestala. Nešto više od mjesec dana prije europskih izbora, puno (previše) se govori o Italiji, nešto manje o Europi. Ljudi navijaju za Ukrajinu (ne svi) i za mir na Bliskom istoku (svatko na svoj način) I umjesto toga se usmjerava pozornost na Sjedinjene Države, kao da se želi uspostaviti nova geopolitička ravnoteža, toliko drugačija od one u kojoj smo svi odrasli.
Ipak, za nekoliko mjeseci Amerikanci će morati birati između Bidena i Trumpa, jednog od onih predsjedničkih natjecanja koja bi u drugim prilikama zapalila prašinu čak i u našem vlastitom dvorištu. Ipak, prekomorska su sveučilišta pogođena sukobima i prosvjedima koji se ne pamte od dana 1968. Ipak, velika pitanja koja rasplamsavaju svijet, od Donbasa do Pojasa Gaze, još uvijek presudno dovode u pitanje moć zvijezda i pruge – kao u vremena Vijetnama i Berlinskog zida. Pa ipak, i još, i ipak.
Nekoliko stvari nam govori o smjeru kojim idemo, kao što je gotovo nestanak atlantizma (i antiatlantizma, očito) s europskog i talijanskog dnevnog reda. Godinama i godinama smo se razilazili oko te spone i posvetili smo se tom sporu. Intenzivno, možda i previše. Što se nas pobliže tiče, ako bi se neki američki predsjednik zatekao na našim prostorima, talijanska politika kao da bi se raspala na dva dijela. Nasmijana polovica dočekivala ga je dobrodošlicu u zgrade, druga ljutita polovica natjecala se s njim na trgu. A kad je trebalo izabrati novog, politički čelnici naše kuće, svi oni, osjećali su se opredijeljenima za navijanje, željni poziva na tamošnje stranačke konvencije i sudjelovali na sve moguće načine u karavanama koje su putovale prema Bijeloj kući. .
Od svega ovoga ništa više. Atlantik je sada postao mnogo širi nego što je nekada bio i svojom šutnjom i nepažnjom kao da sami sebi govorimo da nas se američko pitanje gotovo više i ne tiče. Što bi imalo smisla – možda, možda, možda – da se Europa u međuvremenu ujedinila i možda čak malo bolje naoružala. Ali umjesto toga otkriva opasnu stratešku prazninu sve dok se držimo svojih malih i starih dvorišnih nacionalizama.
Reći će se da ni Sjedinjene Američke Države više nisu što su bile. U međuvremenu su postali manje moćni i manje kontroverzni. Njihova sposobnost da reguliraju međunarodne poslove, da djeluju kao svjetski policajci, kako su tada govorili, više nije ni izdaleka ono što je bila prije. Oni neće biti ‘tigar od papira’ kako se govorilo u Maovo vrijeme, ali nisu ni jedina supersila na tom polju kako se činilo nakon pada Berlinskog zida. Stoga se činjenica da se iu našim krajevima o tome manje priča (i manje svađa) može činiti kao očita činjenica koja možda ne treba previše brinuti.
Ostaje činjenica da, budući da smo postali siročad atlantizma i, obrnuto, antiamerikanizma iz prošlosti, u ovom trenutku također izgleda da smo lišeni strateškog kompasa koji nam omogućuje da se orijentiramo u meandrima svijeta koji se čini da su postali mnogo manje puni poštovanja i prijateljski raspoloženi prema svima nama Europljanima. I ako uklanjanje tereta protektorata zvijezda i pruga može utješiti određeni donekle domaći suverenizam, ostaje činjenica da je naša prisutnost na međunarodnoj sceni u međuvremenu postala – i to ne slučajno – mnogo bočnija i manje oštra.
Teme kojima bi se trebala pozabaviti jedna malo manje provincijska kampanja za europske izbore. Možda ostaviti u drugom planu sporove oko imena, nadimaka, rodbine i generala.” (autor Marco Follini)
