Odakle potječu istraživanja srednjoškolskih knjiga napisanih prema ruskoj propagandi? Iz rada (i upornosti) Tetyane Bezruchenko, talijanske državljanke ukrajinskog podrijetla i osnivačice kulturnog centra Wikiraine, čija je kći proučavala jednu od “inkriminiranih” knjiga i pitala majku čemu povijest Ukrajine, koju je dobro znao, rečeno mu je na tako čudan način. Bezruchenko je počeo skupljati druge knjige, zahvaljujući i pomoći Maryane Trofymove, čiji je mlađi brat proučavao druge jednako iskrivljene tomove.
“Odmah ću vam nešto reći”, počinje Bezručenko telefonom s Adnkronosom. “Znam da je slučaj dobio nacionalni značaj i da se za njega zanimaju povjesničari i institucije. Ali ne bih želio da se to predstavlja kao problem za zajednice ukrajinskog podrijetla ili baltičkih zemalja koje žive u Italiji. Način na koji se povijest podučava našoj djeci trebao bi brinuti sve roditelje. Nije u redu čitati podebljano u knjizi ‘Putin ne želi biti opkoljen’ kada se govori o istočnoeuropskim zemljama koje su slobodno odlučile pristupiti NATO-u. A nekoliko redaka kasnije govorimo o ‘građanskom ratu’ kao da Putinove milicije nisu intervenirale u Donbasu kako bi se pripremile za invaziju velikih razmjera. Bila bi potrebna mobilizacija roditelja iz cijele Italije kako bi se od učitelja i ravnatelja škola zatražilo odgovornost za tekstove koji su usvojeni.”
Zapravo, od objavljivanja jučerašnjeg članka, AdnKronos je primio druga izvješća o knjigama koje su izgleda osmišljene da izbrišu identitete zemalja koje su pobjegle od sovjetske okupacije i postale (sretno) neovisne više od trideset godina. Na primjer, ‘Aral’ (izdavačka kuća Lattes), objavljen 2022., nudi studentima igricu ‘organiziranje putovanja u Rusiju’ i izaziva ih da izračunaju udaljenosti između niza gradova: između Moskve i Sankt Peterburga pojavljuje se Tallinn ( glavni grad Latvije), Riga (glavni grad Latvije), a zatim Kijev, Odesa, Lavov, Harkov, tj. glavni ukrajinski gradovi. Igra koja služi razumijevanju geografskih udaljenosti postaje suptilno oružje indoktrinacije.
“Ove stvari imaju doživotni učinaka ja sam to iskusio iz prve ruke, odrastao sam u Sovjetskom Savezu, odrastao kao ‘topovsko meso’ ne sumnjajući jesi li u pravu ili ne, jer si od najranijeg djetinjstva upio uvjerenje: imaš pravo na invaziju, silovanje, ubij, krši zakone svugdje u svijetu jer ti si dobar, ti si ‘rus’. Kada sam se preselio u Italiju, imao sam 30 godina, i slučajno sam pročitao ‘tko je izmislio radio’ za mene je odgovor bio samo jedan: Aleksandr Popov! Jer to su nas učili u školi i nametana je desetljećima. Umjesto toga, kasnije sam otkrio da je to bio Guglielmo Marconi, te da je sam Popov pisao svom talijanskom kolegi nazivajući ga ‘ocem bežične telegrafije’. No jednom kad se djeci ispriča jedna verzija priče, nosit će je sa sobom kroz cijeli život, a ako možda postanu učitelji, težit će odabrati udžbenike koji odražavaju njihovo obrazovanje. U začaranom krugu koji je teško prekinuti”, nastavlja Bezruchenko u telefonskom razgovoru s AdnKronosom.
“Svi smo vidjeli putovanja talijanskih studenata u Soči posljednjih tjedana, organizirana i plaćena od strane Ruske Federacije. Fraze uličnog umjetnika Jorita izazvale su pomutnju, ali nitko nije doveo u pitanje…”.
