Nazivi Auschwitz, Bergen-Belsen i Buchenwald zloglasni su kao poprišta zločina — koncentracijski logori, kojima je upravljao zloglasni SS Adolfa Hitlera.
Ali ono što ćete se možda iznenaditi, kao i mi, jest da su dva nacistička koncentracijska logora osnovana na britanskom tlu u Kanalskim otocima, oko 80 milja od britanskog kopna. Otoci leže tik uz obalu Francuske, postali su posjedi engleske krune prije otprilike tisuću godina – a Njemačka ih je okupirala gotovo pet godina tijekom Drugog svjetskog rata. Čak ni u Ujedinjenom Kraljevstvu mnogi ljudi ne znaju za logore — a kako smo otkrili, žestoko se raspravlja o tome što se točno tamo dogodilo.
Holly Williams: Prilično je dobro skriveno, zar ne?
Marcus Roberts: Da, pa, ako ti–
Holly Williams: Sve je zaraslo.
Marcus Roberts: Da ne znate kako doći ovamo, ne biste tako lako naletjeli.
Marcus Roberts: Ovo je bila neka vrsta stražnjeg ulaza…
Nije puno ostalo od koncentracijskog logora Lager Sylt Trećeg Reicha… na vjetrovitom otoku Alderney – oko tri milje dugačak i jednu i pol širok – priroda postupno guta njegove trošne betonske zidove.
Holly Williams: A kamp je ovdje gore…–
Marcus Roberts: Ovo vas vodi ravno u– kamp.
Holly Williams: Vau.
Marcus Roberts je povjesničar amater školovan na Oxfordu koji vodi obilaske baštine. Proveo je godine istražujući ovo zaboravljeno poglavlje britanske povijesti.
Marcus Roberts: Dakle, nedvojbeno, ako želite staviti– pribadaču na kartu, mogli biste reći, “Ovdje se dogodio holokaust na britanskom suverenom teritoriju.”
Kada je Njemačka napala Francusku 1940., britanska vlada je izračunala da Kanalski otoci nemaju stratešku vrijednost – i predala ih je bez borbe. Gotovo svi stanovnici Alderneyja odlučili su se evakuirati prije dolaska njemačkih trupa. Na praznom otoku Nijemci su podigli dva koncentracijska logora – i radni logor. Doveli su ratne zarobljenike i prisilne radnike kako bi izgradili divovske utvrde koje su opstale i danas — dio Hitlerovog atlantskog zida za zaštitu od napada saveznika. Manjina njih bili su Židovi – drugi su bili iz Rusije, Ukrajine, Poljske i Španjolske.
Holly Williams: Koliko sam shvatila, ovo se zove Tunel smrti?
Marcus Roberts: Da. Bio je ozloglašen u sjećanju zatvorenika. U dva navrata bili su prisiljeni nagurati se ovdje u očitoj probi za vlastitu smrt.
Nakon rata, 1945., britanska vojska istražila je logore i procijenila da je broj mrtvih u Alderneyju iznosio nekoliko stotina. Ispod ove parcele pokopani su neki od onih koji su izgubili živote. Ali Marcus Roberts i drugi tvrde da je više od 10.000 umrlo na otoku – na temelju kontroverznih izračuna o veličini radne snage potrebne za izgradnju utvrda. Roberts nam je rekao da je odlučan prebrojati sve mrtve zato što je Židov.
Marcus Roberts: Postoji– židovski instinkt da, znate, nikoga ne ostave iza sebe
Holly Williams: Pokušavate biti sigurni da su svi mrtvi Židovi izbrojani?
Marcus Roberts: Zapamćeno. Ako se ne sjećate života, kao da ga uopće niste živjeli.
Većina akademika osporava Robertsovu procjenu broja mrtvih, ali djelomično kao rezultat tih neslaganja, prošle je godine britanska vlada imenovala tim istraživača koji će pročešljati arhive diljem Europe i preciznije prebrojati broj zatvorenika koji su umrli na Alderneyju. Dr. Gilly Carr — arheologinja sa Sveučilišta Cambridge — koordinira pregledom.
Holly Williams: Zašto je ovo samo pretraživanje dokumenata, a ne kopanje?
Gilly Carr: Vjerojatno su neki od ljudi u masovnim grobnicama bili Židovi. I prema Halakha ili židovski zakon, ne možete uznemiravati mrtve. No, drugi razlog je taj što su, prema izjavama zatvorenika, neki ljudi bačeni u more ili bačeni s litica. Što ćemo učiniti? Prekopati cijeli otok? Pa, ne možemo to učiniti.
Istraživači se oslanjaju na bogat materijal. Nacisti su bili pedantni zapisničari — a britanski arhivi sadrže svjedočanstva preživjelih iz prve ruke.
Holly Williams: Pogledaj ovo. – Tukli su nas svime što im je došlo pod ruku: palicama, lopatama, pijucima.
Gilly Carr: Zvuči apsolutno jezivo.
Holly Williams: “Određenih dana, pet do šest, do 10 muškaraca je umrlo.”
Dr. Carr nam je rekao da nema dokaza da su plinske komore korištene u Alderneyju — ali bilo je pogubljenja po kratkom postupku, a zatvorenici su izgradili nacističke utvrde na obroke za izgladnjivanje.
Holly Williams: Jesu li odvedeni u Alderney da rade do smrti?
Gilly Carr: Na njih se sigurno gledalo kao na potrošnu robu. Cilj je bio izvući svaki djelić posla iz njih. I ako su umrli, nije važno, i to je bilo nekako možda “očekivano”.
Holly Williams: Bili su jednokratna ljudska bića.
Gilly Carr: Da. Da.
Holly Williams: Kako je vaš otac završio u Alderneyju?
U pubu na Kanalskim otocima sreli smo Garyja Fonta. Njegov otac – Francisco Font – borio se na poraženoj strani u Španjolskom građanskom ratu, uhićen je u Francuskoj, predan Nijemcima i poslan u koncentracijski logor na Alderneyju. Francisco je preživio, a kasnije se oženio Britankom — Garyjevom majkom.
Gary Font: Svjedočio je– pogubljenju mladog sovjetskog dječaka koji je odlučio napustiti radni dio i promijeniti obuću. Pa je počeo podizati ove papirnate vrećice, omotati ih oko svojih stopala, a zatim ih vezati uzicom. A SS stražar ga je vidio kako to radi, prišao mu i– i ustrijelio ga– iz neposredne blizine.
Gary nam je rekao da su mu iskustva njegova oca ostavila ožiljke.
Gary Font: Vidio sam emocije na njegovom licu. Da, teško je.
Holly Williams: Mislite li da je ta emocija proizašla iz… što je preživio rat u Španjolskoj i preživio logor ovdje?
Gary Font: Da, točno. Tada sam prvi put shvatio: “Vau, znaš, ovaj čovjek ima duboko ukorijenjenu emociju u sebi koju nikada nije mogao izbaciti.”
Napor britanske vlade da izvuče istinu – prepričavanjem mrtvih – naručio je Lord Pickles – bivši ministar u vladi, a sada izaslanik Ujedinjenog Kraljevstva za pitanja nakon holokausta.
Lord Pickles: Brojke variraju, ne za nekoliko stotina, ne za nekoliko tisuća, za– za desetke tisuća.
Holly Williams: Dakle, kontroverza vas je potaknula da naručite recenziju?
Lord Pickles: Da. Činilo mi se da je razumna stvar bila: “Pa, u redu. Učinimo to– ovo na otvorenom. Učinimo to potpuno transparentno.
Također je tražio od istraživača da daju imena što većem broju ubijenih.
Lord Pickles: Ako ih se sjećate kao pojedinaca, onda je to još jedan udarac Hitleru. Hitler je želio iskorijeniti sjećanje ljudi.
Holly Williams: Dakle, ovo je neka vrsta stalne borbe protiv Hitlera i njegovih ideja?
Lord Pickles: Hitlerova zla ruka i dalje nastavlja utjecati– utjecati na Europu i na svijet.
Ali trebalo je gotovo 80 godina da britanska vlada preispita što se dogodilo na Alderneyju — i objavi svoje izvješće. Službene britanske istrage 1945. bile su desetljećima povjerljive. I za razliku od suđenja nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu – britanske vlasti nisu uspjele procesuirati nijednog njemačkog časnika koji je radio na Alderneyju – iako su mnogi od njih završili u britanskim logorima za ratne zarobljenike.
Holly Williams: Samo da bude jasno, ovo su mogući ratni zločinci. Britanska vlada je prikupila dokaze protiv– protiv njih. I oni su u britanskom pritvoru.
Gilly Carr: Da, u ovom su trenutku, da.
Holly Williams: Neka vrsta slučaja zakucavanja?
Gilly Carr: Mogli biste pomisliti.
To je navelo Marcusa Robertsa i druge da tvrde da je britanska vlada pokušala zataškati razmjere zločina u Alderneyju. Dr. Carr nam je rekao da bi to moglo biti točno — ali nedostaje jedan ključni dokument iz istrage Britanskog ratnog ureda koji bi mogao objasniti zašto nije bilo kaznenog progona.
Gilly Carr: Mogla je biti uništena– prije nekoliko desetljeća kao dio, “Što će nam više ove datoteke?
Holly Williams: Ali je li također mogao biti usitnjen u zločestije svrhe?
Gilly Carr: Nemam pojma. Da bih mogao reći da je bilo zataškavanja, želim vidjeti donesene odluke. Želim promotriti te korake i odlučiti se.
Holly Williams: Zašto je britanska vlada možda pokušala zataškati ili zataškati ono što se dogodilo na Alderneyju i– i možda šire, na Kanalskim otocima?
Gilly Carr: Postoje neke stvari koje– koje su se dogodile, a možda nisu– za koje britanska vlada možda nije željela da šira publika zna za njih.
Te stvari – nekoć strahovalo da će biti previše zabrinjavajuće za širu javnost – dogodilo se na tri druga Kanalska otoka — gdje se većina stanovnika nije evakuirala prije okupacije. Kad su Nijemci stigli, lokalno stanovništvo je uglavnom surađivalo – često bez izbora. Hitlerov portret bio je obješen ispred ovog kina na otoku Guernsey. Nacistička propaganda pokazala je kako britanska policija radi za njemačke trupe. A britanske novine na otocima tiskale su naredbe iz Berlina.
Holly Williams: Ovo su britanske novine. I ima svastiku na vrhu.
Linda Romeril: Tako je.
U službenom arhivu na otoku Jersey, Linda Romeril nam je pokazala kako su britanski dužnosnici provodili nacističku politiku — tražili su od židovskih stanovnika da se identificiraju, a zatim im oduzimali imovinu.
Linda Romeril: Za vrijeme okupacije bilo je mnogo rekviriranja ljudskih kuća, ljudske imovine.
Ali neki su se opirali — riskirajući kaznu za crtanje antinacističkih grafita i ilegalno slušanje britanskih vijesti na radiju.
Jenny Lecoat: To je moja pra teta Louisa. Sumnjam da je vjerojatno bila prilično čelična.
Jedna članica otpora bila je Louisa Gould — koja je skrivala odbjeglog ruskog zarobljenika u svom domu gotovo dvije godine. Jenny Lecoat rekla nam je da je, kad je njezina velika teta Louisa konačno uhvaćena, poslana u koncentracijski logor Ravensbruck u Njemačkoj.
Holly Williams: Ubijena je u nacističkoj plinskoj komori?
Jenny Lecoat: Ubijena je plinom do smrti, da.
Holly Williams: Nakon okupacije, je li britanska vlada stupila u kontakt s vašom obitelji kako bi razgovarali o tome što je Louisa učinila tijekom okupacije i o njezinom ubojstvu od strane nacista?
Jenny Lecoat: Mislim da se britanska vlada na neki način posramila. Bili su užasnuti što se to dogodilo i zapravo se nisu htjeli previše miješati u ono što se tamo dogodilo.
Holly Williams: Ne želite razgovarati o otporu? Ili uopće ne želi govoriti o okupaciji?
Jenny Lecoat: Pa, bila je to tako mješovita slika. Bilo je ljudi koji su se odupirali Nijemcima onoliko koliko je otpor bio moguć unutar sićušnog otoka veličine devet puta pet milja. A bilo je i ljudi koji su surađivali. Neki ljudi su izdali vlastitu zemlju. Jedini mogući zakon bila je izdaja, koja je još uvijek bila kazneno djelo. Nisu htjeli ulaziti u to. To je bila zbunjujuća, neuredna, prljavo pomiješana slika okupacije Kanalskih otoka.
Saznat ćemo više o toj zbrkanoj, prljavoj povijesti kada sljedeći mjesec bude objavljena revizija britanske vlade o broju umrlih u logorima na Alderneyju. No, malo je vjerojatno da će zadovoljiti sve.
Marcus Roberts: Neka vrsta– ap– isprike i, znate, moralne naknade bi bile od pomoći.
Holly Williams: Vi– vi želite da se britanska vlada ispriča–
Marcus Roberts: Da. Htio bih–
Holly Williams: –zato što niste procesuirali navodne ratne zločince?
Marcus Roberts: Da. Zato mislim da bi bilo primjereno da prepoznaju ono što je trebalo učiniti, a nije se dogodilo.
Teško je zamisliti strahote koje su se dogodile na ovom malom, udaljenom otoku… žrtve su ušutkane i pokopane… ali sada, gotovo osam desetljeća kasnije, konačno su prebrojane.
Producenti Justine Redman i Erin Lyall. Pridruženi producent, Matthew Riley. Suradnica za emitiranje, Eliza Costas. Uredio Peter M. Berman.
