“U salonskoj igri europskih kandidatura, Demokratska stranka je ta koja će, čini se, platiti najveću cijenu. O drugima se zapravo malo govori i to s određenom diskrecijom, gotovo kao da im se iskazuje svojevrsno poštovanje. Iako su izbori oko kojih se Nazarećanin previše pali, ne slučajno, činjenica je da je Demokratska stranka pokrila najšire političko područje od svog nastanka okupljanjem nasljednika PCI-a i DC-a, gotovo kao da se želi prepisati, ili barem aktualizirati, povijest poslijeratnog razdoblja. Nastavili smo s gomilanjem ulaza i izlaza, a potom i povrataka, kao da dajemo U međuvremenu, struje svih vrsta, naravno, uvijek aludiraju na temeljna i vrlo kontroverzna načelna pitanja.
Dakle, danas se čini da Demokratska stranka još uvijek ima neizvjestan identitet. Ili barem previše višeznačan. I svaka kandidatura koja se pojavi, svaka lista koja se formira pa prepravlja, svako promaknuće i svako isključenje na kraju opisuju stranku u vječitoj potrazi za samom sobom. Nije to podjela prošlog kongresa, više-manje prevladana događajima. Umjesto toga, to je tendencija da se zajaše svaka tema, svaka osobnost, svaka novina, čineći je središtem gotovo egzistencijalne rasprave o nečijem političkom karakteru. Dakle, ako se s jedne strane nižu ultrapacifistički kandidati, drugi paze da zadrže bod na podršci Kijevu.
Ako su neki pozvani održavati tradiciju demokratskog katolicizma, odmah im se pridružuju najekstremniji pristaše sekularnog radikalizma. I ako jedni tvrde koliko vrijedi parlamentarni trud, makar i najmanje vidljiv i nakićen, drugi smatraju da sjaj i vidljivost izbornoj kampanji mogu dati samo izmišljena imena, najglamuroznija, najudaljenija od tradicionalne političke militantnosti. Možda to neće biti Otok slavnih, inteligentnom zlobom dočarana Pina Picerna. Ali barem riskira da postane neka vrsta Sanremo festivala u manjem izdanju (i neizbježno mnogo manje praćenog). Čak i jadna Ilaria Salis, koja zacijelo nikad nije ušla u neki dio Demokratske stranke, niti je za nju glasala ni na jednom izbornom natjecanju, na trenutak se također učinila kao da je uhvaćena na popisu, nitko točno ne zna gdje.
Sada, sva ova velika količina dolazaka i odlazaka, ulaska i odlaska s popisa, s brojčanim redoslijedom koji varira ovisno o danu (počevši od onih Elly Schlein, kandidatkinje, ali vjerojatno ne na vrhu popisa) nisu znak nesavjesno postupanje uopće. Doista, može se reći da otkrivaju netrivijalnu političku osjetljivost. Pa ipak, oni također aludiraju, neizbježno, na određenu stratešku zbrku. Jer svako ime i svaki broj koji je dodijeljen na popisu, čineći ga gore ili dolje na početnoj mreži, na kraju izaziva svojevrsnu egzistencijalnu dilemu. Gotovo kao da se politički profil stranke neprestano crtao i prekrajao upravo na temelju mijenjanja tih naziva i brojeva. Činjenica je da stranka može biti vrlo podijeljena, i to bez ikakvog skandala, samo ako je vrlo jedinstvena. Ne zvuči previše paradoksalno. Zapravo, stranka koja ima jasnu predodžbu o sebi može se otvoriti čak i dalekim brojkama bez straha da će je one iskriviti. A stranka koja se ne osjeća previše nesigurno, previše u ravnoteži, previše krhko, odnosno koja ne treba svaki dan obnavljati svoj imidž i svoj profil, može bez straha dočekati dolaske i odlaske lista.
Ali ako se umjesto toga upravo tom naprijed-natrag povjerava najpreciznija definicija vlastite obnovljene osobne iskaznice, na kraju se na biračko tijelo prenosi temeljna nesigurnost o samom sebi. Gotovo kao da je to još zabava u potrazi za autorom. Postskriptum. A možda i tužna parabola o nekadašnjem širokom polju, koja je ovih sati dobila svoj epilog, nije ništa drugo nego najnoviji izdanak te strateške zbrke. (Od Marco Follini)
