“Teritorij je slaba točka naše političke konstrukcije. Zapravo, mjesta se evociraju kao simboli pobjeda koje se slave drugdje i poraza koji se možda umjesto toga nemilosrdno stavljaju na autohtone ljude. Dakle, postojala je Sardinija koja je skrenula ulijevo pa Abruzzo koji se potvrdio na desnoj strani.A sada se najavljuje Basilicata, spremna da na nekoliko tjedana postane još jedan Ohio, u kojem je horoskop dvoboja većine i opozicije.Svaka regija, svaka općina, svaki pojas Italije, koliko god mala bila, čini se da uvijek u sebi sadrži cjelokupnu političku sudbinu zemlje.
U svim tim slučajevima najavljuju se temeljne posljedice. Koje se, doduše, gotovo nikada ne tiču sudbine onih zajednica pozvanih na izbore. Ali iz čega, ako ništa drugo, možemo izvesti više-manje apokaliptično proročanstvo, čak i ako je gotovo uvijek privremeno, o derbiju da se desni i lijevi centar igraju u zgradama glavnog grada. Pobjeđujete i gubite u ime vlade, parlamenta, nacionalne politike. A to malo pažnje lokalnim problemima više se čini kao bezvoljno pridržavanje ritualnog bontona nego kao način istraživanja tisuću nabora koji čine tkivo naše demokracije.
Nadalje, najzanimljivija je okolnost da se s jedne strane, s diferenciranom autonomijom, smatra da regije mogu gotovo sve učiniti same, a s druge strane, međutim, svaki put kad treba izabrati lokalnog kandidata, rimski kamini su postavljen u takvom kao što je riječ nacionalnog vođe na dužnosti puno više od indikacija koje dolaze s dotičnog mjesta.
Tako ostajemo čekati da politika napravi svoje, nazovimo ih, sistemske izbore. A u međuvremenu, međutim, s dužnim poštovanjem, želimo predložiti vođama koji se spremaju zaroniti u lukanska sela da raspakiraju svoju prtljagu i bar jednom dopuste da teritorij govori sam za sebe. Zapravo, činjenica da postoji minimalna razlika između rimskih preferencija i lokalnih brojeva ne bi trebala izazvati previše skandala. A glasovanje o lokalnim pitanjima i dalje bi bilo znak zdravlja naše demokracije. Tvrdnja da se sve standardizira na tako uniforman način završava oduzimanjem slobode građanima da izaberu dobrog administratora jedne boje i možda drugi put izaberu zamjenika ili senatora druge boje. Sloboda koja, očito, nikad nije previše zlorabljena.
Sada je jasno da će se iz zbroja lokalnih glasova uvijek moći dobiti još poneki podatak o općem trendu: sviđa li se vlast, osciliraju li glasovi između desnice i ljevice, dokle seže prosvjed i sl. na. Kod nas je demokracija osluškivanja, a uostalom ankete gotovo svakodnevno prate aktualne orijentacije i njihove promjene, čak i one manje značajne. No, upravo naš kolektivni stav da indikativnim ili čak presudnim smatramo i najmanji signal koji se čuje u daljini trebao bi nas podsjetiti da i periferija zemlje ima pravo na nešto. A to je da ne bude sustavno uzet kao talac i korišten u maniri istraživanja javnog mnijenja o sudbini nacionalnog spora.
U “glokalnoj” smo eri, kako kažu. U smislu da su ono što se stvarno računa dvije najekstremnije dimenzije. Onu međunarodnu, planetarnu, globalnu točnije. I to onu lokalnu, ukorijenjenu niže, odnosno tamo gdje su stvari na dohvat ruke i mogu se vidjeti izbliza. No, upravo su te dvije dimenzije najzanemarenije. S obzirom na to da su dva glavna politička kartela unutarnje podijeljena razlikama koje su sve samo ne irelevantne za vanjsku politiku. A s obzirom na to da se lokalni sporovi, čak i oni koji se naizgled odvijaju u suprotnosti s najpopularnijim političkim obrascima, onda utapaju, da tako kažem, u oceanu koji prelaze stranke koje upravljaju rutama i suočavaju se s olujama.
Kad bismo barem jednom izbjegli tako odlučujuće nade crpiti iz tu i tamo izrečenih glasova, možda bi politička rasprava dobila veću autentičnost i još veću širinu. Čak i ako je vrlo teško da se savjet uzme u obzir.” (Marco Follini)
