U Francuskoj je upravo izašla knjiga koja je savršen priručnik za snalaženje u ovoj “superizbornoj” godini, a koja polazi od talijanske političke povijesti da bi govorila o suvremenom fenomenu: postpopulizmu. Autor je Thibault Muzergues, francuski politički analitičar koji živi u Rimu i radi za američki think tank International Republican Institute. Rad u istočnoj Europi i Ujedinjenom Kraljevstvu čini ga jednim od najboljih stručnjaka za političke prevrate koji pogađaju zapadne demokracije.
Postpopulizam je rođen s krajem “revolucionarne” faze Brexita, prvim Trumpovim mandatom i vladom Lega-M5S, odnosno kada su pandemija i ruska invazija na Ukrajinu promijenile putanju mnogih političkih stranaka. Koje zadržavaju niz suverenističkih/populističkih obilježja (suprotnost ilegalnom useljavanju, protekcionizam na komercijalnoj razini i konzervativizam u društvenim pitanjima), ali ih začinjavaju elementima koji bi nekoliko godina ranije bili anatema: dobar odnos s financijskim tržištima, stalni dijalog s europskim institucijama i čvrsta reafirmacija Atlantskog savezništva.
U knjizi se Giorgia Meloni pojavljuje kao post-populistička liderica par excellence, sposobna održati “remetilački” duh i istovremeno održati međunarodni kredibilitet i pouzdanost. Pridružuju joj se Jimmie Åkesson u Švedskoj i Nikki Haley u Sjedinjenim Državama. No fenomen postoji i na ljevici, iako manje definiran: primjeri su engleski laburisti Keira Starmera, koji su “pročistili” stranku od korbinističkih ekscesa i sada vrijede u anketama, ili grčka stranka Syriza, koja je trebala referendumima preplaviti Uniju Europsku uniju i postala je puno umjerenija.
AdnKronos se susreo s Muzerguesom kako bi komentirao njegovu knjigu i trenutnu političku situaciju. “Populizam nije gotov, ali koegzistira s postpopulizmom pomalo kao što su to činili poganstvo i kršćanstvo tri stoljeća”, započinje autor. “Postoji igra suživota, natjecanja i suradnje. Prošle godine svjedočili smo neuspjesima Voxa u Španjolskoj, PiS-a u Poljskoj, Andreja Babiša u Češkoj.S druge strane tu su podvizi Trumpa na republikanskim predizborima i AfD-a u Njemačkoj nakon 15 godina u kojoj je Angela Merkel poslužila kao ‘čep’ za antisistemske pokrete. Vidimo igru između populista i njihovog ‘protuotrova’ kako na nacionalnoj razini, s Matteom Salvinijem koji vlada zajedno s Giorgiom Meloni, tako i na europskoj razini, s talijanskim premijerom koji uvjerava ultra-populista Orbána da glasa o paketu pomoći za Ukrajina”.
Italija u Muzerguesovoj knjizi veliki je politički laboratorij, počevši od Gianninijevog Everymana do Pokreta koji su osnovali Grillo i Casaleggio. “Vaffa-Day 2007. prethodi šokovima Trumpa i Brexita gotovo deset godina. Populistički val zamijenio je razdvajanje između ljevice i desnice borbom naroda protiv elita. Međutim, danas se Meloni i Schlein ponovno sukobljavaju oko imigracije, ekonomskih subvencija, poreza, sigurnosti: više ne koriste podjelu ljudi/elita, već igraju na ‘klasičnijem’ terenu desnice protiv lijeve.”
Muzergues u Adnkronosu također objašnjava neviđenu francusku dinamiku. “Marine Le Pen ima za cilj postati post-populist, osvojiti Elysée i prevladati povijesni ‘cordon sanitaire’ oko svoje obitelji. Dok će Macron dvaput ‘spasiti’ zemlju od populizma. Prvi pobjedom na izborima protiv Le Pen, drugi kada završetkom svog drugog mandata staje na kraj makronizmu. Paradoksalno, ali danas upravo on maše populističkim žezlom, primjerice Velikim narodnim raspravama, skupštinama između vlasti i građana u kojima se eliminira posredovanje parlamenta i razgrađuje sustav predstavničke demokracije. Ili kad promijeni ime Ena, škola grand commis, da bi izgledao kao netko tko se bori protiv elite. Stoga postoji i centristički populizam, poput onog Renzija kada je želio ukinuti političku klasu.”
