Dva milijuna Amerikanaca služilo je u Afganistanu i Iraku. Najmanje 600.000 ljudi ima dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja. Uglavnom, SAD sve bolje prepoznaje i liječi ove ranjene ratnike. Ali manje su poznati milijuni drugih koji su u potrebi, ali ostaju skriveni. Riječ je o djeci koja žive sa stradalim braniteljima. U dubokom smislu, PTSP može biti zarazan. Mnoga djeca postala su skrbnici suočavajući se s depresijom i strahom. A večeras ćete čuti da stres može biti toliko velik da može dovesti do pokušaja samoubojstva. Upravo ćete upoznati dvije hrabre obitelji koje su nam se obratile kako bi drugi mogli znati da je pomoć na putu za američku djecu rata.
Godine 2011. Chuck Rotenberry bio je marinac u patroli u Afganistanu kada je improvizirana nagazna mina eksplodirala nekoliko metara dalje.
Chuck Rotenberry: Što me je poslalo nizbrdo 20, 30 stopa, nokautiralo me– uzrokovalo katastrofalne ozljede marinca iza mene i marinca iza njega.
Bila je to druga Rotenberryjeva borbena turneja, nakon Iraka.
- Trajni danak ratova u Iraku i Afganistanu
Scott Pelley: Što se dogodilo s marincem iza vas koji je stao na IED?
Chuck Rotenberry: Izgubio je obje noge iznad koljena.
Scott Pelley: Vi i liječnik ste mu stavili podveze?
Chuck Rotenberry: Da, gospodine.
Scott Pelley: Spasili ste mu život.
Chuck Rotenberry: Pomogao sam, da.
Kad se Rotenberry vratio kući sa svoje sedmomjesečne službe, njegova supruga Liz bila je trudna s njihovim četvrtim djetetom. Chuck je patio od ozljede mozga zbog potresa mozga i PTSP-a.
Liz Rotenberry: Chuck se borio samo biti u kući. Budući da se nosio s toliko emocija, mentalno i fizički– skrivao se u, znate, stražnjim sobama. I zatekao bih ga kako plače, a on nije razumio zašto plače.
Chuck Rotenberry, u video dnevniku: Nisam znao da li dolazim ili odlazim.
Chuck je vodio video dnevnik dok se nosio sa samoizolacijom, anksioznošću, depresijom i poricanjem.
Chuck Rotenberry, u video dnevniku: Jedne sekunde sam super visoko, a sljedeće nisam.
Scott Pelley: Chuck, tko je bio taj čovjek koji je došao kući?
Chuck Rotenberry: U mojoj glavi to sam bio ja. Ali bio sam jako daleko od toga, mislim.
U dobi od 7 godina, njegov sin Kristopher se uključio. Tijekom godina pokušao je zaštititi svog oca od okidača koji su ga pokrenuli i zaštititi svoje sestre od emocionalne traume.
Kris: Samo sam se brinuo o mnogo različitih stvari– stvarima o kojima se djeca, pretpostavljam, u toj dobi, ne bi trebala brinuti. I to, nekako je evoluiralo u neku vrstu bespomoćnosti.
Liz Rotenberry: Postajao je gotovo kao moj muž. Bilo je trenutaka kada nije mogao ići u školu jer je bio pod velikim unutarnjim stresom zbog svega što se događalo, a mislim da nije znao kako to obraditi i razumjeti. Znao sam da se Kristopher počeo boriti s težinom svega toga.
Težina je rasla kako je Kris napunio 12 godina.
Kris: Najgore je bilo u sedmom razredu. Mislim da sam na neki način odlučio da bi, znaš, mojoj obitelji bilo bolje bez mene. Sjećam se da sam se osvrnuo na te dane, i cijelo vrijeme je bio kaos. I uh, ja, uh, sjećam se da sam uzeo svoj uh– jedan od– jedan od psećih uzica gore i zavezao jedan kraj za krevet na kat koji smo imali, krevet na kat mog mlađeg brata, i pokušao sam, znaš , objesiti se. Uh, radilo je. I moja mama je ušla kod mene – na neki način – i mislim da sam se spremao onesvijestiti, na neki način sam gubio svijest.
Liz Rotenberry: Ušavši i vidjevši što mu se događa i s čime se zapravo bori, znala sam da sve ostalo mora prestati. Sve je jednostavno moralo prestati, a moj fokus je morao biti Kristopher.
Liz je postala ratnica, boreći se za svoju obitelj. Kristopher je otišao na intenzivnu terapiju. Zatim su se on i njegove sestre upisali u kliniku za vojnu djecu koja se suočavaju s PTSP-om.
Liz Rotenberry: Kao vojnoj obitelji teško je to posjedovati. Kada ste izgrađeni s takvim ponosom i snagom, i kad vas se smatra otpornim, kako se priča u našoj zajednici. Ali u redu je ne biti otporan, i u redu je– u redu je tražiti pomoć.
Scott Pelley: Terapija je spasila vašu obitelj?
Liz Rotenberry: Jeste.
Malo se znalo o obiteljima poput Rotenberryjevih sve dok supruga ranjenog ratnika nije provela 10 mjeseci u Nacionalnom vojnom medicinskom centru Walter Reed. Elizabeth Dole, bivša senatorica i tajnica prometa, čula je te obitelji dok se brinula za pokojnog senatora Boba Dolea.
Elizabeth Dole: I upoznala sam sve te mlade supružnike, majke, tate koji su se brinuli za svoje ranjene ratnike. Mislim da Amerika nije svjesna što se događa, većina Amerikanaca nema pojma što se događa u tim vojnim obiteljima. Manje od 1% danas služi vojsku. Manje od 1% štiti našu slobodu i našu sigurnost, a za nas je jako važno podići svijest o njihovim izazovima i njihovim potrebama i pružiti im podršku.
Dole je osnovao zakladu koja je naručila studije vojnih njegovatelja. studije su otkrile da se više od milijun brine za one koji su ozlijeđeni tijekom ratova nakon 11. rujna. Gotovo polovica rekla je da su “preopterećeni”.
Elizabeth Dole: Znate, stvarno su se osjećali krivima što su se toliko oslanjali na svoju djecu– trebaju njihovu podršku. I da je to djeci stvaralo probleme. U domovima ranjenih ratnika živi 2,3 milijuna djece vojske.
Jedna od njih je Elizabeth Cornelius.
Elizabeth Cornelius: Samo se moram uvjeriti da su svi dobro jer ako moja mama nije dobro, sve će samo pasti.
Elizabeth je pomagala svojoj mami, Ariel, otkad zna za sebe. Čak i prije nego što se rodila, njezin je tata donio zastrašujuća sjećanja kući s borbenog putovanja u Iraku. Ariel nam je rekao da je njegova prva epizoda došla s dostavom pizze.
Ariel Cornelius: Dostavljač je došao do vrata i pokucao na vrata. I– znaš, moj muž to nije očekivao. I imao je mene– znaš, trenutni flashback i bacio me na pod i vikao, “Dolje. Dolje. Dolje. Dolje.” Hm…
Čak i uz to, ponovno je poslat u Irak 2007. i u Afganistan 2011. Ariel je učiteljica. Suprug joj je PTSP potpuni invalid. Ne može raditi i nije mu bilo do razgovora s nama. Šesnaestogodišnja Elizabeth postala je nešto kao suroditelj bratu i sestri kod kuće u Montani. Štiti ih, rekla nam je, od epizoda i svađa.
Elizabeth Cornelius: Samo ih pokušavam zaštititi koliko god mogu kao što je moja mama učinila za mene. I radila je to jako dugo.
Ariel Cornelius: Puno toga pada na mene, a onda ona izlazi i pomaže pokupiti komadiće koje ja ne mogu.
Najgora kriza njezina supruga dogodila se na godišnjicu napada u kojem je ubijeno nekoliko njegovih kolega marinaca.
Ariel Cornelius: Uh, oh Bože. Bio je izrazito suicidalan zbog svih sjećanja koja su se vraćala. Jedva se držao. I to– to je samo to žaljenje. To je– samo tijek sjećanja koji dolazi.
“Izuzetno suicidalan”, ali Ariel je otkrila da kreveti za bolničku njegu mentalnog zdravlja mogu biti rijetki.
Ariel Cornelius: Znate, Helena je udaljena sat i pol, dva sata. Casper, Wyoming udaljen je više od osam sati. A nisu imali krevet. Zatim smo pogledali Idaho. Nisu imale krevet. Gledali smo Oregon. Nisu imale krevet. Na kraju smo ipak morali čekati tri tjedna prije nego što je mogao dobiti potrebnu podršku u Puget Soundu, Washington. I znate, to je 10 sati daleko.
Scott Pelley: Tri tjedna tijekom tog vremena, osjećali ste da bi mogao počiniti samoubojstvo?
Ariel Cornelius: U bilo kojem trenutku. I nismo mogli dobiti pomoć.
Potraga za njegom u krizi i upravljanje državnim zdravstvenim osiguranjem izazivaju stres kod svih.
Elizabeth Cornelius: To joj je teško jer je satima i satima telefonirala, čitala pamflete, pokušavajući pronaći našu pomoć.
Godine 2018. Elizabeth Dole je gledala kako predsjednik Trump potpisuje zakon kojim su proširene beneficije VA za njegovatelje osoba s teškim invaliditetom. Nudi stipendiju, pristup zdravstvenom osiguranju i savjetovanje. Studije Zaklade Dole otkrile su da barem 100 drugih organizacija pruža potporu među kojima je sada i sama Zaklada Dole. Steve Schwab je izvršni direktor.
Scott Pelley: Kako zaklada pomaže toj djeci?
Steve Schwab: Jedna od prvih stvari koje radimo jest da nudimo hitnu financijsku potporu svima kojima je potrebna. Drugo je vršnjačka podrška. Gradimo prvi takve vrste model vršnjačke podrške koji će povezati ovu djecu s drugom djecom poput njih po prvi put u njihovim životima. Nudimo njegu na terenu, rezervnu njegu u kući kako bismo osigurali obučenog zdravstvenog radnika koji će doći i pomoći toj mami ili tati kako bi ta obitelj mogla zajedno uzeti pauzu.
Partner Zaklade One Dole pod nazivom “Our Military Kids” platio je naknade kako bi pomogao zadržati Corneliusovu djecu u sportu. Njihova mama Ariel kaže da njezinom suprugu i male stvari pomažu.
Ariel Cornelius: On je nevjerojatan čovjek. I jedva čekam da prođe– i znam da nikada neće preboljeti PTSP, ali da ozdravi dovoljno da može uživati u životu i moći uživati u obiteljskoj dinamici i samom životu.
Scott Pelley: Imate li nade za to?
Ariel Cornelius: Naravno. Da.
Danas Liz Rotenberry vodi inicijativu Zaklade Dole za obuku njegovatelja da budu javni zagovornici – na primjer, na Capitol Hillu. Suprug, Chuck, oporavlja se i radi kao dreser pasa za tajnu službu. A sin Kristopher se oporavio i prijavio se da slijedi oca u vojsku.
Scott Pelley: Nakon svega što je Kris učinio kako bi pomogao obitelji tijekom vaših nevolja, što biste željeli da vaš sin zna?
Chuck Rotenberry: Prije svega, svi, svi koji su sada u mom životu, ne bih bio ovdje bez njih. Govorim mu da ga volim cijelo vrijeme, a on mi odgovara, ali nikad ne kažem zašto. Gledajući ga kako raste svjestan drugih ljudi. Za mene ima puno trenutaka ponosnog tate. Ali ponosan sam na tebe svaki dan, cijelo vrijeme. Ne duguješ mi ništa osim biti sretan.
Više od svega, te su nam obitelji rekle da žele da nacija jednostavno vidi i upozna djecu koja žive s veteranima s invaliditetom koji se, u neku ruku, još uvijek bore u američkim ratovima nakon 11. rujna.
Producirali Aaron Weisz i Ian Flickinger. Suradnica za emitiranje, Michelle Karim. Uredio Warren Lustig.
