“Killjoys” Putin i Xi, sigurnost postaje važnija od ekonomske pogodnosti, Italija se mora riješiti “ali također” i iluzije da je atlantistička, au isto vrijeme na Putu svile, rast “Globalnog juga” i sudbina svijeta u slučaju Trumpove pobjede. “Realpolitik” Giampiera Massola, napisana “strpljenjem i entuzijazmom” Francesca Bechisa (ur. Solferino) mapa je za stvaranje reda u neredu svijeta. S polazištem za Italiju: ona mora staviti nacionalni interes na prvo mjesto.
Naša se zemlja oduvijek plašila ovog koncepta, a Massolo – koji je bio generalni sekretar Farnesine i direktor Disa – u razgovoru za Adnkronos objašnjava zašto: “Uvijek je postojalo određeno nepovjerenje, jer se nacionalni interes brkao s asertivnost na međunarodnoj razini, koja nije u skladu s osjećajima javnog mnijenja i kulturom mira i traženja dijaloga. Ali nacionalni interes je kako se naša država kreće u svijetu. To je čin sinteze, politička odluka par excellence koju s vremena na vrijeme definiraju vlade koje uključuju mnoge elemente: prilike, geopolitički položaj, ekonomsko-financijske aspekte, saveze, interese onih oko nas. Tu sintezu ostvaruje svaka demokratska vlada, koju će suditi parlamenti i birači, a također i svaka autoritarna vlada, koju će možda suditi ulica. Ali postulira jedan element: potrebu za odabirom, bijegom od logike ‘ali također’ i prihvaćanjem činjenice da ne možete biti svačiji prijatelj”.
Tijekom Hladnog rata Italija je, iako je uživala pod štitom Sjedinjenih Država i NATO-a, ipak mogla igrati na više stolova: Enrico Mattei jamčio je energiju potrebnu za rast zemlje ne obraćajući previše pozornosti na dobavljače, Fiat Valletta povećala je prodaju za otvaranje tvornica u Sovjetskom Savezu. Ista potraga za ekonomskim pogodnostima i drugačijim stolom za igru naveli su vladu Contea I. da potpiše Memorandum o Putu svile s Pekingom. Danas, prema Massolu, moramo “zaslužiti svoju ulogu u svijetu preuzimanjem tereta svojih odluka. U globalnom neredu sigurnost prevladava nad udobnošću. Tu i tamo Italija misli da je još uvijek ‘treća sila’, točka preokreta na vagi, ali stvarnost se pobrine da demantira tu lijepu iluziju”.
Govoreći o našoj ulozi u međunarodnom kontekstu, ne može se ne spomenuti G7 predvođen Italijom. “Format” koji je do invazije na Krim 2014. uključivao i Rusiju, “a koji je sada postao glavni instrument kojim se definira pozicija Zapada. Naravno, nije presudan, ali u usporedbi s određenim summitima prošlih desetljeća, na kojima se puno govorilo, a malo postiglo, danas ima važnu operativnu koordinacijsku vrijednost: upravo je G7 jamčio Ukrajini, kroz niz bilateralnih sporazuma, pružiti Ukrajini potporu u praksi, kako bi je očuvali kao suverenu i demokratsku zemlju”.
Knjiga opisuje prijetnje koje su Italiju dovele u opasnost; napet odnos između Sjedinjenih Država i Kine; bivši Treći svijet koji se sada naziva (ne bez kritike) Globalni jug; killjoys, naime Xi Jinping, Vladimir Putin, ali i Erdogan i Kim Jong-Un, ajatolasi i monarhije Zaljeva; konačno Europa, koja će morati transformirati “jednokratni” Fond za oporavak u nove projekte zajedničkog financiranja. “Na obrambenom i sigurnosnom planu postignut je mali napredak. Nema smisla da se zavaravamo, mi nismo federacija nego konfederacija. Unija će napredovati samo ako vlade žele konvergirati u zajedničkom smjeru. Teško je zamisliti izmjenu ugovora kako bi se zajamčila upravljivost u slučaju proširenja (i ne samo). Put može biti samo maksimalno proširiti mogućnosti koje nude trenutni ugovori, izgraditi reforme međuvladine suradnje (kao što su Schengen i jedinstvena valuta) i, u kasnijoj fazi, ponovno apsorbirati te reforme, nove prakse i suradnju u zajednicu metoda. Dugo će trajati. U svakom slučaju, europska obrana te zelena i digitalna tranzicija neizmjerno su skupi pothvati. Ne mogu se financirati samo iz javnih sredstava. Moramo surađivati s privatnim sektorom. Ali prvo moramo hitno definirati zajedničke ciljeve. Ne možemo se više zadovoljiti najmanjim zajedničkim nazivnikom nacionalnih interesa, moramo definirati europski interes.” (autor Giorgio Rutelli)
