Pogledajte gornju sliku: ona ilustrira raznolikost boja prisutnih u spektru vidljive svjetlosti, koje naše oči mogu uočiti. Možda niste primijetili, ali postoji jedan koji se posebno ne pojavljuje: magenta.
Nema ga niti u spektru vidljive svjetlosti u prirodi. Zašto ga onda vidimo?
Naši su mozgovi spužvasti procesori informacija koji pretvaraju milijarde događaja koji se događaju oko nas u signale koje možemo razumjeti.
Postoje zvukovi, mirisi, okusi, osjeti… jedan od tih elemenata koji nas okružuju su elektromagnetska polja, formirana od valova koji, ovisno o frekvenciji, mogu proizvesti niz učinaka.
Neki se koriste, primjerice, za zagrijavanje hrane u mikrovalnoj pećnici, drugi nam pokazuju kosti tijela na rendgenskim pregledima, a ima i onih kojima radijski program putuje od postaja do uređaja slušatelja.
Ljudsko je tijelo sposobno svojim osjetilima percipirati samo mali dio ovih valnih duljina — veći dio kroz oči, kroz ono što se naziva vidljivo svjetlo.
Zašto detektiramo samo ograničeni raspon spektra elektromagnetskih valova još uvijek se proučava.
Ali ono što znamo, na primjer, jest da su valovi duljine između 400 i 700 nanometara, odnosno spektar vidljive svjetlosti, jedine valne duljine koje lako putuju kroz vodu. Ovaj raspon je ujedno i dio spektra elektromagnetskih valova koje Sunce najviše emitira.
Budući da su naši najraniji preci živjeli na moru i bili izloženi Suncu, logično je da smo evoluirali kako bismo detektirali najčešće i najkorisnije valne duljine u spektru.
Od valova do boja
Naše oči detektiraju boje kroz čunjiće, specijalizirane stanice koje su koncentrirane u makuli, središtu mrežnice.
Postoje tri vrste čunjića u ljudskom oku:
– Vrsta L: osjetljivo na duge valne duljine
– Tip M: osjetljivo na srednje valne duljine
– Vrsta S: osjetljiv na kratke valne duljine
S čunjevi otkrivaju blues; M, one zelene; one L, one crvene. Ali vidimo više od crvene, zelene i plave. To je zato što se čunjićne stanice u očima preklapaju u valnim duljinama koje detektiraju, kao što prikazuje sljedeći grafikon:
Gledajući sliku, možete vidjeti da kada zraka svjetlosti valne duljine od 570 metara uđe u oko, ona stimulira L i M čunjiće.
Odgovori se kombiniraju i pretvaraju u električnu poruku koja se šalje duž vidnog živca u mozak kao jedan signal. I to je signal koji mi tumačimo kao žuto svjetlo.
Čudna mana ovog sustava je da kada dvije zrake svjetlosti čije valne duljine daju istu stvar – u ovom slučaju 570 nanometara – uđu u oko u isto vrijeme, signal koji se šalje u mozak je isti.
Ove dvije zrake svjetlosti u kombinaciji također čine da vidimo žuto.
Zaslon uređaja na kojem gledate slike također radi prema načinu na koji naš mozak percipira boje. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da se zasloni sastoje od malih grupa crvenih, zelenih i plavih svjetala — ali mogu reproducirati cijeli spektar.
Svaka boja koju opažamo može se generirati ovim dvostrukim putem: jedna valna duljina svjetlosti ili kombinacija valnih duljina koje stimuliraju naše čunjiće na isti način.
Osim jednog.
Magenta
Službeno, magenta ne postoji.
Ne postoji valna duljina svjetlosti za magentu, što znači da je ljudski mozak taj koji stvara ovu boju. Ali kako?
Boju opažamo samo kada S i L čunjići uhvate čisti crveni i plavi svjetlosni signal. Još uvijek ne znamo zašto ga mozak stvara. Međutim, mehanizam je možda bio vrlo korisno za naše pretke primati koji su živjeli u zimzelenim šumama.
Voće i cvijeće magenta boje bili bi kontrastniji u odnosu na zelenu pozadinu, a gledajući ih, naši su preci lakše pronašli hranu.
Naš mozak stalno čini sve te vrste čudnih kognitivnih skokova. Mogli biste se iznenaditi koliki dio svijeta oko vas nije baš onakav kakvim se čini.
