“Da bi bio pjevač ne treba ti ništa, treba ti samo mikrofon od 20 eura i pojačalo. Pjevač je netko tko samo pjeva, to može svatko. No, bez obzira na to, nikad u životu ne bih pomislio ovo raditi .” Izjavio je to Pino D’Angiò, rođen kao Giuseppe Chierchia, 71-godišnjak iz Pompeja, u intervjuu za ‘La Ragione’. Karijera D’Angiòa, koji je kroz glazbu prodao milijune ploča u Italiji i inozemstvu, rodila se slučajno kada je, u ranim dvadesetima, kao student medicine, pisao nepoštene pjesme koje je puštao svojim prijateljima. Zatim je došao producent Ezio Leoni koji ju je, nakon što ju je preslušao u jednom firentinskom klubu, odlučio lansirati. “Za mene je to uvijek bila igra. S 26 sam osvojio svoju prvu zlatnu ploču, objesio sam je kod kuće i otac mi je rekao ‘Da, lijepo, ali kada ćeš naći pravi posao?’. Ta fraza Uvijek sam to imao u glavi, sve do danas”, prisjeća se D’Angiò. U međuvremenu su se njegove zlatne ploče umnožile, a uspješnice su i dalje rado slušane, čak i među najmlađima.
Njegova ‘Ma Quale Idea’, koju je donio na pozornicu Sanrema 2024. u ozbiljno revidiranoj verziji zajedno s Bnkr44, vrlo je popularna na društvenim mrežama: “Bilo je to zabavno iskustvo. Odmah sam se dobro složio s njima, slični smo u karakteru. Pjevati na Sanremu, pjesmu napisanu prije četrdeset godina, nešto je što nikad ne bih očekivao. Ne mogu objasniti zašto sam i danas tako uspješan: to se jednostavno dogodi, bez previše brbljanja.”
Godine 1981., s izgledom hvalisavca i uvijek upaljenom cigaretom, pjevao je o ‘straight shot’ na plesnom podiju u besmrtnoj ‘Ma Quale Idea’, sadržanoj u još uvijek najprodavanijem albumu ‘Balla!’: ” Ta je pjesma rođena za zabavu, kao i sve one napisane u to vrijeme. Bio sam student koji je uživao svirati za prijatelje”, prisjeća se.
U stvarnosti, iza onog bahatog dečka koji djevojci prilazi ‘pogledom zmije’ krije se još nešto: “To je priča o luzeru, nekome tko ode u disko i misli da radi tko zna što, a onda to učini” Ne mogu ništa učiniti. Ali sve moje pjesme govore o gubitnicima. Možda se današnja djeca vežu za tako nježno patetičnog lika.”
Toj pjesmi duguje svoj međunarodni uspjeh, ali Pino D’Angiò je i nešto drugo: radijski voditelj, pisac kratkih priča, pjesnik. Također propali glumac: Zeffirelli ga je prijavio na audiciju za film koji nikad nije snimljen. Onda je došla bolest koja je sve okrenula naglavačke: prvo rak grla, pa rak pluća. Jedna operacija za drugom, bez daha: “Srećom, imao sam toliko posla posljednjih godina da nisam imao vremena razmišljati o tome. Da nije bilo ovako, ostao bih kod kuće i gledao zid i možda bi me depresija okružila.”
U 71. godini, Pino D’Angiò se smiješi: “Do sada su me u Italiji smatrali nišnim proizvodom, sada sam slavan. Ovo me zabavlja.” I gleda u budućnost: “Neki mladi pjevači predložili su mi suradnju, da vidimo što će biti…”
