Kratki film često predstavlja polazište za mlade redatelje, teritorij na kojem se može odvažiti i eksperimentirati. To dobro zna Paolo Genovese, čiji debi u sedmoj umjetnosti datira iz 1996. s kratkim ‘Incantesimo napoletano’ nakon kojeg su uslijedile ‘Small things of non-quantifiable value’ (obje u režiji s Lucom Minierom). Potonji je jedan od događaja 19. izdanja festivala ‘Cortinametaggio’, čiji je osnivač Maddalena Mayneri. “Imam vrlo emotivna sjećanja kad se sjetim tog filma”, kaže Genovese za La Ragione. “Danas je sve jako drugačije, da bi snimili kratki film potreban vam je samo mobitel. To je format koji vam daje potpunu slobodu izražavanja, po meni bi se trebali vratiti u tu dimenziju u kojoj se brinete samo o tome da dođete do suštine. To je format koji vam daje potpunu slobodu izražavanja”, rekao je. ” Redatelj pojašnjava da “uz kvantitativne podatke moraju postojati i kvalitativni”, ističući da “ekonomski povrat ne može biti jedini kriterij kada govorimo o kinematografiji i umjetnosti”.
Film nije egzaktna znanost, on je umjetnost: “Mišljenja sam da se mora održati apsolutna sloboda izražavanja, bez prevelikih tržišnih ograničenja. Traganje pod svaku cijenu za onim što se sviđa publici smatram nedostižnom himerom” promatrati. Između uspjeha na blagajnama i velikih neuspjeha, talijanska kinematografija živi na toboganu. Posljednjih mjeseci mnogo se govorilo o dosjeu financiranja, a pooštravanje je odobrio ministar Gennaro Sangiuliano. Odluka neraskidivo povezana s brojnim dugometražnim filmovima koji su dobivali tisuće eura, da bi potom skupljali mrvice. Genovese ima jasne ideje: “Talijanska kinematografija je u punoj zaposlenosti i to je važna činjenica jer se to nikada nije dogodilo. Financiranje je pridonijelo ovom rezultatu, ali uz kvantitativne podatke moraju postojati i kvalitativni: mislim na mogućnost novih, eksperimentalnih filmova, prvenstvenih radova. Ekonomski povrat ne može biti jedini kriterij kada govorimo o kinematografiji i umjetnosti, ali se rasprava o financiranju ne može potpuno odvojiti od tržišta i industrije.”
S rekordnih 25 remakea i sada kazališnom adaptacijom (do 24. ožujka u Teatru Manzoni u Milanu), ‘Savršeni stranci’ predstavljaju zenit Genoveseove kinematografije. Kompleksan film na papiru, hit na kino blagajnama u Italiji i trijumf u inozemstvu: “Bila je to ideja ukorijenjena u stvarnost tog trenutka, imala je važnu društvenu vezu jer su se telefon, ali općenito internet, počeli mijenjati naši životi naglavačke. U toj je fazi postojala potreba da se o ovoj temi govori. Ista stvar se dogodila s drugim filmovima, poput ‘Ima još sutra’ Paole Cortellesi: u to je doba bilo hitno pozabaviti se temom nasilja na žene”.
Još jedna zasluga ‘Savršenih stranaca’ – i općenito Genoveseove kinematografije – jest izazov političkoj korektnosti: “Umjetnost se može i mora izražavati izvan pravila. Mora biti slobodna, provokativna, pretjerana. Samo na taj način može potaknuti duboka razmišljanja : ako ima granica, njegovo značenje prestaje. Jedina granica mora biti savjest autora.”
