Ostaje gorak okus u ustima Mattea Garronea zbog neuspjeha njegovog Oscara ‘Ja kapetan’ 2024. godine. “Iskreno, mogli smo ga osvojiti da smo imali iste šanse kao ostali konkurenti, ali to nije bio slučaj. Za osvajanje Oscara, gdje je nominiran za najbolji strani film, potrebne su duge i skupe promotivne kampanje uz potporu važnih distributera, a to nije bio naš slučaj. Također neka su izdanja u SAD-u i Engleskoj bila zakašnjela“, rekao je redatelj kojeg je na pozornici kazališta Petruzzelli drugog dana 15. izdanja Bifesta, međunarodnog filmskog festivala u Bariju, intervjuirao moderator David Grieco, zamolivši ga za komentar o propuštenoj dodjeli Oscara. Nitko nam nije rekao što smo zapravo trebali učiniti, poput ulaska u film u svim kategorijama”, dodao je.
“Otkrili smo da na dodjeli Oscara ne krećemo svi s iste pozicije. U završnoj fazi je 10.000 glasača i bilo nam je gotovo nemoguće pokazati svima. Još mi je malo žao jer smo imali sve karte posložene – nastavio je Garrone – ali razmislimo i o tome kako Englezi, na primjer, imaju više od 900 birača, a Talijani tek nešto više od stotinu. Ukratko, postojao je cijeli niz čimbenika – objasnio je – koji su nam išli na štetu. Ali netko tamo mi je rekao da je iznenađen što Seydou Sarr, na primjer, nije nominiran za najboljeg glavnog glumca“.
Garrone, koji je odabrao Bifest kao svoj prvi izlazak nakon boravka u Americi, dobio je veliki pljesak tijekom odjavne špice ‘Io Capitano’, praćen dugotrajnim ovacijama nakon što je ušao u kioske Petruzzelli teatra u pratnji ravnatelja Felice Laudadio demonstracija. “Najbolji doček u mojoj karijeri”, komentirao je vidno ganut. Večeras će ponovno u Petruzzelliju primiti nagradu ‘Mario Monicelli’ za najboljeg talijanskog redatelja i ‘Federico Fellini Platinum Award’.
O surovosti mnogih slika i situacija u filmu, Garrone je rekao da je “stvarnost još surovija i stoga sam morao raditi na oduzimanju jer, ako bismo s većim realizmom pokazali što se stvarno događa tijekom putovanja afričkih migranata, paradoksalno je riskiralo da se smatra lažnim“Pokušao sam humanizirati brojke – rekao je o likovima – jer iza brojki koje čitamo u novinama stoje ljudi poput nas, poput naše djece, ljudi koji imaju snove, imati nešto više od onoga što imaju. Onda, u usporedbi s prošlošću, danas postoji element globalizacije, s društvenim mrežama koje šire slike koje su lažna obećanja, iluzorni snovi.”
“Razmišljao sam o ovom filmu 8 godina sve dok nisam shvatio da to mogu samo tako što ću uvijek biti zajedno s onima koji su stvarno proživjeli tragične situacije u kojima se emigranti nalaze. Mogao bih reći da sam korežirao, kad nisam ni bio gledatelj kadrova koje su oni režirali. Stavio sam se kao posrednik u službu njihovih priča i njihovih priča i tako je – podvukao je Garrone – nastao film koji smatram istinitim, iskrenim. S tim u vezi, pada mi na pamet da je jedna od mnogih produkcijskih nesreća koje sam doživio tijekom snimanja ovog filma bila i odbijenica Eurimagesa, europskog fonda koji je do tada podupirao sve moje filmove. Tada mi je rečeno, neformalno, da je odbijenica bila zbog činjenice da je pogrešno, prema mišljenju članova komisije, tretirati tako dramatičnu temu kao da se radi o pustolovnom filmu.”
“Snaga filma je u snazi njegovih glumaca, posebno Seydoua i Moustapha“, nastavio je Garrone, fokusirajući se na mlade protagoniste. “Želim ispričati epizodu povezanu sa Seydouovim izborom. Moustapha je u vrijeme odabira već pohađao malu glumačku školu, dok Seydou nikada prije nije glumio, iako su mu i majka i sestra – precizirao je – bile glumice amaterke. Seydouov san, a to je i sada, samo je igrati nogomet i zapravo se na dan castinga u Dakaru, na kojem je njegova majka inzistirala da sudjeluje, nije pojavio, radije je otišao igrati. Kad je sestra to primijetila – nastavio je redatelj – odmah je otišla po njega s nogometnog igrališta, no kad su se vratili na mjesto kastinga, svi koji su mogli stati već su ušli, pa su uzeli taksi i otišli kući. Međutim, tijekom putovanja, Seydou je shvatio da je zaboravio ključeve od kuće na mjestu za glumu pa su se vratili. I kad je stigao, primijećen je i pozvan unutra. Izabran na drugu audiciju, opet nije htio ići, majka je toliko inzistirala, a onda se dogodilo što se dogodilo. Završetak ‘Ja kapetan’, u konačnici, također metaforički izražava njegovu pobjedu protiv svoje nesigurnosti.”
Najveći izazov na snimanju filma? “Definitivno sam snimao bez razumijevanja što glumci govore – odgovorio je – ne znam govoriti wolof (jezik koji se govori u Senegalu, ur.). Ali mislio sam da ako tada otkrijem da neke rečenice koje su izgovorene nisu odgovaraju onima u scenariju, mogao sam to popraviti s titlovima. Srećom to se nije dogodilo i zato što sam riskirao da napravim budalu od sebe.” Film ‘Ja kapetan’ nastavlja svoje putovanje svijetom. “U travnju ćemo biti u Senegalu na turneji koja će započeti iz Dakara, a zatim će uključivati razna zaustavljanja u zemlji s karavanima i opremom za projekcije na mjestima gdje nema kinabaš kao što su radili u prošlosti”, zaključio je Garrone.
