“Žao mi je što prekrasan film Mattea Garronea, s izvrsnim Seydouom Sarrom i Moustaphom Fallom, nije dobio Oscara. Njihova vještina i njihova priča me posebno pogađaju i podsjećaju moj prvi dolazak na dodjelu Oscara, suočen kao ilegalni imigrantLuca Tommassini, svjetski poznati koreograf i umjetnički direktor, komentira s Adnkronosom talijansko razočaranje na Noći Oscara zbog neuspjeha filma ‘I Captain’ Mattea Garronea da osvoji Oscara, koji je bio nominiran u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, gdje je kipić je otišao ‘The Zone of Interest’ Jonathana Glazera ostavljajući talijanski film praznih ruku.
Tommassini se jučer na društvenim mrežama prisjetio svojih prvih Oscara, gdje je stigao 2000., kao besparni i tajni plesač u potrazi za pisanjem, što se pretvorilo u posvetu njegove međunarodne karijere zahvaljujući intuiciji i velikodušnosti američke koreografkinje Paule. Julija Abdul. “Tražio sam izvedbe svojih prvih Oscara. Imao sam 19 godina i do tog dana bio sam ilegalni imigrant u Sjedinjenim Američkim Državama i pronašao sam neke nikad prije viđene video snimke proba jednog od mnogih baleti te nezaboravne večeri na dodjeli Oscara 2000. Nije mi bilo dopušteno prisustvovati kastinzima jer sam bio ilegalno u Hollywoodu. Istekla mi je turistička viza i imao sam samo 100 dolara u džepu. Spavala sam na podu u dnevnoj sobi dviju mojih prijateljica, također plesačica, a ujutro na audiciji za Oscara zamolila sam ih da i mene odvedu u studio… Bio je to najvažniji posao na svijetu i svi bi tamo otišli… Prvo su odbili i uvjeravali me da neću proći kontrolu na vratima studija, onda smo se dogovorili i zamolio sam ih da odu ja na ulicu, da ću se sama riješiti. Bile su tisuće plesača koji su stajali u redu kao u filmovima koje sam gledao kao dijete… Potišten sam počeo hodati, skrenuo sam za ugao da pobjegnem od svog sna… Onda sam, odjednom, shvatio da sam hodajući uz velike zidove studija… ne znam što me spopalo, ali sam snažno potrčao prema ogradi i uspio se popeti preko zida. Bacila sam se među sve te tisuće ljudi i uspjela naučiti prvu koreografiju. Prošao sam prvi krug, pa drugi, treći, četvrti… Došao sam do finalne skupine. Moji prijatelji nisu uspjeli proći kroz rezove i otišli su jako ljuti na mene. Ostavili su me tamo”, kaže Tommassini.
Ali priča ima bajkoviti kraj: “Koreografkinja Paula Abdul čestitala je na gotovo 100 preostalih plesača i rekla da im treba samo desetak, za mene je to što sam stigla tako daleko već pobjeda. Otpustili su nas rekavši ‘kontaktirat ćemo vaše agente’. Nisam imao agent Dok sam pokušavao smisliti kako da osušim sav znoj od vrlo duge i naporne audicije, Paula mi je prišla i rekla ‘ti ćeš biti solist na večeri Oscara’. Počeo sam plakati i pokušao sam joj se ispričati jer sam bio ilegalac i nisam mogao ostati tamo i rekao sam joj hvala, hvala, ovo je već san za mene! Odveo me u auto i nazvao svog odvjetnika telefonom i rekao mi ‘idi ovamo sutra u 10’…”, prisjeća se umjetnik.
Što se nastavlja u dirljivoj priči: “Vratio sam se kući pješice, nisam poznavao nijednog od tih plesača koji su već bili holivudske ‘zvijezde’… trebali su mi sati da dođem do ‘doline’ onkraj brda… Kad sam došao do kuće svojih prijatelja, izbacili su me kući, ona je vikala na mene: ‘tko si ti da kradeš poslove nama Amerikancima? Trebaš se sramiti i vratiti se u svoju zemlju’. Bacili su moje malo stvari stepenice. Spavao sam ispod njihovog automobila parkiranog vani i potrošio tih sto dolara da stignem do tog odvjetnika na vrijeme u 10. Život mi se promijenio i Paula me legalizirala i dala mi ugovor na 3 godine. Spavala sam na ulici i tražila hranu (nikada to nisam rekla ni napisala nego sam molila) dok nije stigla prva zarada. Nisam imao pristup telefonu pa nisam mogao ni nazvati mamu da joj barem kažem da sam uspio dobiti legalan posao. Ispričao sam sve ovo jer sam vidio sebe kako plešem u prostoriji za probe, a zatim na pozornici na dodjeli Oscara sa svom tom odlučnošću i u prvom redu u sredini, slama mi se srce. Nikada nisam pokazivao svoju bol ili nelagodu, naprotiv, majka me naučila da nikad ne spustim pogled i da se uvijek smiješim životu”, zaključuje čovjek koji će za nekoliko godina postati jedan od najcjenjenijih talijanskih koreografa u svijetu .
