U svijetu postoji 12 000 nuklearnih bojevih glava, ali potrebno ih je daleko manje da bi se civilizacija stavila na čekanje. Alicia Sanders-Zakre je koordinatorica u ICAN-u – Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja, nevladinoj koaliciji koja je osvojila Nobelovu nagradu za mir 2017. Radila je s preživjelima iz Hirošime i Nagasakija i dala intervju publici Hotnews.ro .
Prosvjed u New Yorku za ukidanje nuklearnog oružjaFoto: Gina M Randazzo/ZUMA Press Wire) / SplashNews.com / Splash / Profimedia
- Prošlo je 79 godina otkako su SAD testirale prvu atomsku bombu u srpnju 1945., da bi tri tjedna kasnije bombardirale Hirošimu i Nagasaki s deklariranim ciljem okončanja Drugog svjetskog rata.
- Tada je umrlo 200.000 ljudi, samo u prvih pet mjeseci nakon eksplozije. S vremenom je njihov broj prešao pola milijuna, uključujući i ljude koji su, iako su preživjeli eksploziju, oboljeli od izloženosti zračenju. Pogođena su i djeca u majčinoj utrobi.
Alicia Sanders-Zakre, stručnjakinja na području nuklearnog oružja, radila je s preživjelima u nuklearnoj katastrofi, “hibakushama”, kako ih na japanskom nazivaju današnji osmogodišnjaci. Vidjevši njihovu odlučnost, shvatila je da nema izgovora da ona, 33-godišnjakinja, odustane od borbe za zabranu uporabe nuklearnog oružja.
U UN-u još nije postignut konsenzus
Do 1970. svih 191 država potpisala je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, uključujući tadašnje nuklearne sile, SAD, Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, koje su u to vrijeme zajedno imale oko 54.000 bojevih glava.
U 2017. otvorena je lista potpisa za novi ugovor, koji je pozvalo 120 država bez nuklearnog oružja, a kojim se zabranjuje uporaba, posjedovanje, nabava i prijenos nuklearnog oružja. Rumunjska nije potpisnica ugovora. Štoviše, naša je zemlja 2016. glasala protiv rezolucije Opće skupštine UN-a koja je uspostavila formalni mandat državama da započnu pregovore o “pravno obvezujućem instrumentu za zabranu nuklearnog oružja, koji vodi njegovom potpunom uklanjanju”.
Alicia Sanders-Zakre smatra da se sve zemlje trebaju uključiti i vršiti pritisak na donositelje odluka. Među njihovim partnerima u ICAN-u, organizaciji za koju rade, su i tri naše nevladine organizacije.
Čime se bavi Alicijina organizacija?
ICAN je dobio Nobelovu nagradu za mir 2017. “za svoj rad na isticanju katastrofalnih humanitarnih posljedica uporabe nuklearnog oružja i za svoje iznimne napore da postigne ugovor o njegovoj zabrani”. U ovom trenutku niti jedna od devet nuklearnih sila nije potpisala ugovor.
Čini se kao neravnopravna bitka, ali Alicia i njezini kolege odbijaju se predati jer im je to važnije. U razgovoru za Hotnews.ro stručnjak je govorio o stvarnom stanju u svijetu, o tome koliko prijeti opasnost, ali io rješenjima za svijet bez nuklearnih bombi.
Znanstveno modeliranje pokazuje da bi 100 nuklearnih bombi donijelo potpunu zimu
Prenosimo intervju koji je za HotNews.ro dala Alicia Sanders-Zakre:
HotNews.ro: Kakva je trenutačna globalna situacija nuklearnih snaga?
Alicia Sanders-Zakre: Danas u svijetu postoji više od 12.000 komada nuklearnog oružja koje posjeduje devet zemalja (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja).
SAD i Rusija drže oko 90% globalnog nuklearnog arsenala, a ostale zemlje imaju manje, ali još uvijek nevjerojatno razorne snage.
Znamo da bi čak i korištenje 100 nuklearnih oružja u scenariju modela koji su ispitali klimatski znanstvenici moglo dovesti do nuklearne zime. Dakle, više od 12 000 komada nuklearnog oružja je nevjerojatno opasan scenarij.
– Imamo i ugovor o zabrani nuklearnog oružja, ali izjave i prijetnje i dalje preplavljuju javni prostor.
– To je istina. Imamo Ugovor o zabrani nuklearnog oružja, koji je doista povijesni sporazum koji ima 93 zemlje potpisnice i doista široku potporu u većini regija svijeta. A ovaj ugovor zabranjuje uporabu nuklearnog oružja, zabranjuje prijetnju uporabom nuklearnog oružja i stvarno nastoji promijeniti status quo u vezi s postojanjem nuklearnog oružja.
Ali stvarnost je da ovaj ugovor ide protiv suštine, protiv globalnog poretka koji su ovjekovječile države s nuklearnim oružjem, gdje su desetljećima poduzele vrlo male korake kako bi zapravo radile na razoružanju i poslale signal da je za njih prihvatljivo posjedovanje i prijetnja korištenjem nuklearnog oružja.
Sve dok neke zemlje i dalje posjeduju ovo nuklearno oružje i tvrde da je to legitimno činiti, nesretna posljedica je da prijetnje nuklearnim oružjem postaju moguće i mogu se smatrati prihvatljivima na svjetskoj pozornici.
Zato podržavamo potpunu eliminaciju nuklearnog oružja i potpunu i jednaku zabranu svakome tko prijeti ili se priprema koristiti nuklearno oružje.
Više se troši na nuklearno oružje nego tijekom Hladnog rata
– Države nastavljaju trošiti milijarde dolara na nuklearno oružje. Jesu li ti izdaci na bilo koji način usporedivi s obrazovanjem ili mirovnim obrazovanjem? Koliko je ravnoteža neproporcionalna?
– To je krajnje neproporcionalno. Analizirajući koliko nuklearne sile troše na svoje arsenale i nalazimo – ovo izvješće radimo svake četiri godine, sljedeće izvješće bit će objavljeno za nekoliko mjeseci – otkrili smo da svake godine potrošnja raste, bez obzira na bilo koji, citiram, “prijetnja sigurnosti ili percepcija prijetnje”.
Vrlo je jasno da ti troškovi rastu sami od sebe, a da odluka nije vezana uz analizu vodi li to doista većoj sigurnosti. Iako vidimo stalne, vrlo niske stope potrošnje na mirovno obrazovanje.
“Komponente daju donacije pronuklearnim organizacijama”
– Dovoljna je jedna nuklearna bomba da napravi užasnu štetu. Zašto im trebaju tisuće?
– Nema objašnjenja, nema razumnog objašnjenja. Mislim da je to pravo pitanje.
Počeli smo provoditi ovo istraživanje o globalnoj potrošnji na nuklearno oružje točno usred pandemije koronavirusa, situacije u kojoj je postojala jasna prijetnja globalnom zdravlju koja se neće moći riješiti nikakvim nuklearnim oružjem. Pa ipak, unatoč tome, u vrijeme kada je vladala nestašica sanitarnog materijala, minimalne medicinske opreme potrebne za pomoć ljudima, zemlje su trošile milijarde dolara na nuklearno oružje koje je bilo potpuno nesrazmjerno stvarnoj sigurnosnoj prijetnji s kojom su se ljudi suočavali to vrijeme.
Kako bismo pokušali razumjeti ovu potrošnju, pogledat ćemo malo dublje i sagledati utjecaj industrije, proizvođača oružja i naoružanja.
Pronašli smo neke zanimljive rezultate: te tvrtke koje proizvode komponente nuklearnog oružja, od aviona do projektila do podmornica, sve te komponente koje mogu pomoći u lansiranju nuklearnog oružja, doniraju gotovo svakom većem think tanku koji pozitivno piše o nuklearnom oružju.
– Vaše izvješće za 2020. pokazalo je najveću potrošnju na nuklearno oružje od početka hladnog rata, a proračuni se svake godine povećavaju…
– Apsolutno. Količina oružja koja je postojala tijekom Hladnog rata je nevjerojatna. Mislim, bio je nekoliko redova veličine veći od onoga što imamo sada. Pa ipak, sada trošimo više na nuklearno oružje, na nove vrste nuklearnog oružja, na nova dostignuća koja nuklearno oružje mogu učiniti još opasnijim i sofisticiranijim.
I sve se to događa u doba kada postoji sve veći utjecaj umjetne inteligencije, što dodaje dodatnu neizvjesnost oko lansiranja nuklearnog oružja i pouzdanosti informacija i slično. Stoga mislim da živimo u vrlo opasnom vremenu.
Nuklearno oružje ‘ne pravi razliku između civila i boraca’
– Bez namjere panike, realno, što mislite koliko smo blizu eskalacije, budući da su javne prijetnje između nuklearnih sila toliko prisutne u javnom prostoru?
– Stalno nam se postavlja to pitanje koliki je rizik od nuklearne detonacije, od nuklearnog rata, a dokle god postoji nuklearno oružje, teško je reći.
Znamo da je u prošlosti bilo graničnih situacija, bilo je nesreća, a ta mogućnost uvijek postoji.
Ne želim biti uzbunjivač, naravno. Postoji jasna norma protiv uporabe nuklearnog oružja, čijem jačanju zapravo služe ugovori poput Ugovora o zabrani nuklearnog oružja i drugi. I što je više vođa, što više ljudi govori protiv nuklearnog oružja, to norma postaje jača. Mislim da su antinuklearni aktivizam i ugovori i norme stvarno moćni u tom pogledu.
– Što možemo učiniti kao narodi i kao pojedinci da promijenimo ovu sve prisutniju paradigmu rata?
– Razumljivo je osjećati se bespomoćno pred nuklearnim oružjem, oružjem za masovno uništenje. Ali ja se osobno ne osjećam tako dok radim na ovom pitanju.
Mislim da imamo vrlo jasan put prema nuklearnom razoružanju. Imamo međunarodni ugovor koji zabranjuje sve aktivnosti vezane uz nuklearno oružje, koji ima put do njegovog verificiranog uklanjanja. Već imamo 93 zemlje koje su pristupile ovom ugovoru. Aktivno radimo diljem svijeta preko ICAN-ovih partnerskih organizacija u preko 100 zemalja. Imamo preko 600 organizacija koje su dio ove kampanje. Radimo na tome da uvjerimo više zemalja da se pridruže ugovoru i svatko može dati svoj doprinos.
Ako imate zastupnika s kojim možete razgovarati, imamo obećanje koje oni mogu lako potpisati kako bi pogurali zemlju da se pridruži sporazumu. Ali isto tako, jednako je važno razgovarati, podići svijest javnosti o ovim pitanjima, možda na kanalu društvenih medija ili jednostavno s prijateljem ili kolegom o opasnosti nuklearnog oružja i ugovoru o zabrani nuklearnog oružja i tome da mi može se uključiti.
Imamo i kampanju za dezinvestiranje. Dakle, ako imate mirovinski fond ili banku, oni bi mogli ulagati u tvrtke koje proizvode nuklearno oružje. Imamo istraživanja i resurse o tome na našoj web stranici. A možete ih kontaktirati i zamoliti ih da prestanu s tim ulaganjima.
Utvrđivanje preživjelih iz Hirošime i Nagasakija
– Također ste radili s preživjelima iz Hirošime i Nagasakija i to vas je inspiriralo da nastavite ovo što radite. Što ste od njih naučili?
– Zahvaljujući njima radim ovaj posao. Mislim da je to razlog zašto mnogi ljudi u ovom pokretu rade ovaj posao – zbog svjedočanstava onih koji su preživjeli nuklearno oružje. A to uključuje one koji su preživjeli bombardiranje Hirošime i Nagasakija i one koji su preživjeli više od 2000 nuklearnih pokusa izvedenih u nekoliko zemalja diljem svijeta.
Jasno je da je to oružje užasno oružje s razornim humanitarnim posljedicama koje ne pravi razliku između civila i boraca. Ovo oružje nikada nije trebalo postojati i nastavit će postojati.
A za mene, ono što je tako snažno u razgovoru s preživjelima je to što su prvo morali proći kroz traumu svjedočenja nuklearnoj detonaciji, a zatim kroz traumu preživljavanja udara. I još uvijek su tako strastveni i aktivni u radu na nuklearnoj eliminaciji. Dakle, ako netko tko je prošao kroz toliko fizičke i emocionalne traume i patnje može tako naporno raditi na uklanjanju nuklearnog oružja, nemam isprike. To me motivira da nastavim raditi na ovom pitanju.
