Prošlost nije druga zemlja. Prošlost ne prolazi ako se ne otkrije i ne kaže istina. Neuljepšana, neuljepšana, nezaslađena istina. Pojava zaista bitne knjige za razumijevanje povijesti Rumunjske tijekom komunističke diktature prošla je nezapaženo. Novinar Marian Boboc s najvećom je pažnjom proučavao ključno poglavlje političke i društvene povijesti Rumunjske iz druge polovice 20. stoljeća. Knjiga se temelji na dokumentima iz arhive CNSAS-a i drugim dokumentarnim izvorima, plus intervjuima i svjedočanstvima onih koji su sudjelovali u tim događajima. Reći ću da sam za štrajk rudara saznao od svog prijatelja Iona Sterea (Lali), koji je diplomirao na Filozofskom fakultetu s tezom o moralnoj filozofiji Immanuela Kanta, Lali je nakon studija raspoređen u “proizvodnju”. Stigao je kao metodist u Casa Pionierului u Devi. Posjetio me u rujnu 1977., ručao s mojom obitelji, pričao nam o glasinama koje su kružile u okolici.
Vladimir TismaneanuFoto: Hotnews
Sigurnost je mogla učiniti mnogo toga, nije mogla paralizirati stroj za glasine. U ovom slučaju, glasina je prenijela stvarnost. Tada sam prvi put čuo ime Constantin Dobre. Njegova autobiografija uvrštena u ovaj zbornik svjedoči o onome što nazivamo građanskom hrabrošću. Za ljudsku sposobnost da izdrži totalno slaganje. Rudar Dobre našao je podršku među svojim kolegama. Rođena je solidarnost onih koje je u osnovi antiradnički režim potlačio.
Knjiga je minuciozna rekonstrukcija, napisana objektivno i strogo, tri dana koja su iz temelja, između 1. i 3. kolovoza 1977., uzdrmala građevinu laži u Rumunjskoj. Rad dokazuje da se u Rumunjskoj dogodio antikomunistički radnički bunt. Bio je to prkos ideologiji koja je tvrdila da ta parazitska klika koja se odala luksuzu i moralnoj neosjetljivosti nema nikakve veze s pravom radničkom klasom. Režim se temeljio na uzurpaciji simbola slobode i jednakosti. Rumunjska, poput ostalih komunističkih država, ni na koji način nije bila država slobodnih građana s jednakim pravima. Bila je to, da tako kažemo, farma životinja u nemilosti nepismenog postolara i njegovih pristalica.
Knjiga ispituje sukob dugotrajnih značenja – ono apsolutističkog vladara, megalomanskog autokrata, nasuprot radniku koji postaje glas bezglasnih. Bio je to trenutak kada je tri dana moć nemoćnih, da preuzmemo koncept Vaclava Havela, funkcionirala kao prostor ponovno osvojene slobode. Za Ceaușescua je ova proleterska pobuna bila prava noćna mora. Onaj tko u svom “revolucionarnom” životu nije ni sudjelovao u štrajku, suočio se s onima koje je zastupao, nepristrasno. Kad je Konstantin Dobre ponizio despotove poslanike, on i oni koji su ga podržavali znali su da ne pregovaraju s Trepadom. Ilie Verdeț, Gheorghe Pana, Constantin Babalau bili su Mameluci. Zaštitari i aktivisti bili su oruđe, lakaji, sluge. Onaj koga su ulizice nazivali “najvoljenijim sinom naroda” trebalo je poniziti.
U ovoj svesci imamo autobiografiju čovjeka koji je u iznimno kratkom vremenskom intervalu shvatio važnost trenutka i zamolio Ceaușescua da dođe kako bi razgovarali oči u oči s rudarima o njihovim zahtjevima. Radilo se o ekonomskim zamjerkama, posebice vezanim uz duljinu radnog dana i dob umirovljenika. Događaji su se zbili nekoliko mjeseci nakon što je Sigurnost slomila Goma pokret i Slobodni radnički sindikat. U Valea Jiuluiju više se nije radilo o pojedinačnim slučajevima ili grupnim inicijativama. Raspravljalo se o gospodarskoj politici tzv. socijalističkog režima. Koliko god bili hrabri, dosadašnji prosvjedi mogli bi se “staviti u karantin” i “ugasiti”. Događalo se nešto sasvim novo i s dugoročnim implikacijama.
Rudari su shvatili da samo solidarnost može osigurati uspjeh kolektivnog djelovanja. U slučaju štrajka 1977. ulog je čak bila kapitulacija glavnog tajnika i njegov dolazak u Petroșani. Constantin Dobre je znao koliko Ceaușescuu znači pumpa entuzijazma koju proizvodi partijski aparat. Upravo je zato inzistirao i ishodio da se službene zastave ne vijore. Bio je to, prvi put u Ceaușescuovu životu, pravi “radni sastanak”. Nije ga čekalo ni cvijeće ni kruh i sol. Kad je počeo perorirati, Dobre mu je oteo mikrofon iz ruke. Ceaușescu je bio uplašen i zbunjen. Prihvatio je sve zahtjeve s popisa koji je Dobre pročitao, uključujući i onaj da se objave informacije o štrajku i pregovorima. Obećano. Život mu je proživio u lažima, nije se libio lagati ni ovaj put.
Uslijedile su odmazde koje su predvodili generali sigurnosti Nicolae Plesita i Emil Macri. Constantin Dobre ovdje se prisjeća kušnje mjeseci i godina koji su uslijedili. Mučili su ga, omalovažavali, prijetili mu smrću. Ako nije ubijen, to je zato što ga je Amnesty International prihvatio kao zatvorenika savjesti. Ceaușescu se pripremao za put u SAD, nije mu trebao “skandal”. Dobre je ostao neposlušan. Znao je da čini pravu stvar. Zna to i sada, kada odbija prihvatiti laži jednih i šutnju drugih. Godine 1963. cijeli Politički biro CK PMR-a sudjelovao je na premijeri filma “Lupeni 29”. –Pročitajte ostatak članka na Contributors.ro
