Od danas pa do nedjelje u Ruskoj Federaciji održavaju se predsjednički izbori na kojima će ponovno pobijediti aktualni predsjednik države. Kao i na prošlim predsjedničkim izborima, “kandidat” Vladimir Vladimirovič Putin prijavio se kao nezavisni(2), iznad pripadnosti bilo kojoj političkoj stranci. Nije smatrao potrebnim obraćati se biračima s predizbornom platformom, ali to ne znači da je nema: Boris Nadejdin i Ekaterina Dunțova dvoje su ruskih državljana koji su htjeli ući u vikend utrku s antiratnom porukom, ali mu je sam ulaz odbijen, za razliku od tri druga natjecatelja koji nisu imali ništa značajno za reći o tome. Dakle, glavna izborna platforma koju Vladimir Putin predlaže svojim sunarodnjacima za sljedećih šest godina je nastavak rata protiv Ukrajine, ostali problemi s kojima se federacija suočava nisu njihova stvar.
Julijan Mares Foto: Osobna arhiva
*napomena: “kak obîchno ” Kao i obično”, u lb. Ruski.
Ovo su prvi trodnevni predsjednički izbori (3), vremenski okvir koji će najvjerojatnije biti potreban da se skupi premoćan rezultat u korist sadašnjeg predsjednika, koji će vjerojatno službeno i propagandistički potvrditi vanjsku politiku i djelovanje Kremlja. Rusko biračko tijelo je lukavstvo za ruskog predsjednika dok se uključuje u rasprave i pregovore sa svojim kolegama širom svijeta, a izbori ovog vikenda trebali bi neupitno učvrstiti njegovu apsolutnu kontrolu nad zemljom i građanima.
Vladimir Putin je dosegao razinu “političke zrelosti” kada više ne treba jačati svoj legitimitet u odnosu na ruske građane, te bi bilo pogrešno misliti da će mu trenutni izbori dati emocije. Ne treba zaboraviti da je na početku svog prvog mandata predsjednika Ruske Federacije, prije više od 20 godina, pred prostorijom punom bivših kolega iz tajnih službi obećao da smo “sada preuzeli vlast i ne, nikada ga se više nećemo odreći”. U protekla dva desetljeća Vladimir Putin pokazao je da je čovjek od riječi.
Još jedna prva je činjenica da će se predsjednički izbori održati i na ukrajinskim teritorijima koje su okupirale invazijom ruskih trupa na ovu zemlju, Luganskoj, Donjeckoj, Zaporožskoj i Hersonskoj pokrajini. Naravno, niti ovdje rezultati glasovanja neće biti iznenađenje, već će samo potvrditi status okupiranih teritorija, gdje građani imaju slobodu ostvariti svoje izborne mogućnosti pod specifičnim uvjetima demokracije ruskog tipa: “svi glasuju sa koga god žele i iz glasačke kutije izlazi prava osoba”, napisao je Tudor Mușatescu. No, ono što iznenađuje jest posebna predizborna mobilizacija u smjeru ovih okupiranih teritorija: prema dokumentima do kojih je došla estonska medijska platforma Elfi, Rusija je potrošila više od milijardu dolara (4) na distribuciju filmova, serija, videa igre I tako dalje s porukama povoljnim za Kremlj ili neprijateljskim prema zapadnom svijetu u područjima koja kontroliraju u Ukrajini.
Stoga, jedno zapažanje koje se ističe jest da su predsjednički izbori u okupiranoj Ukrajini koje organizira Rusija dio samih ratnih napora, istog onog rata koji je postao neugodna tema kod kuće u odnosu na ruske građane koji ovog vikenda izlaze na birališta. Iz ove perspektive, tri dana predviđena za glasanje, plus mogućnost glasovanja elektroničkim putem, plus prisila onih koji rade u državi bilo gdje na teritoriju federacije da izađu na glasovanje, sve se to skuplja da vodi konačni rezultat do nadmoćne pobjede kandidata Vladimira Littlea, procijenjene između 70% i 80% (5).
Bit će to bez sumnje demonstracija snage, ali ne ona koja je osmišljena da impresionira ruski narod, već ona koja služi ruskim ambicijama u inozemstvu iu odnosima ruskog predsjednika s onima koje smatra jednakima u Kremlju. Veličanstvenost je ključna riječ koju bismo trebali razumjeti iz ishoda ovih predsjedničkih izbora, jer, u logici moći organizatora, Rusija bez veličanstvenosti nije ona sama, u zemlji i inozemstvu.
Usput, pravi ulog za Vladimira Putina je njegov legitimitet kao vođe, nema veze ako je autokrat, čak i više. Novi svjetski poredak kojemu Rusija teži i za koji ulaže goleme svote novca jest onaj u kojem su autokratski vođe prihvaćeni upravo zbog svoje moći koju ostvaruju u suprotnosti s demokratskim normama i pravilima utvrđenim međunarodnim pravom.
Globalne medijske platforme, poput Financial Timesa, The Economista i drugih, u rubriku “Europa” obično stavljaju vijesti ili članke vezane uz Rusiju. Konfliktna situacija između Rusije i Ukrajine u njihovoj je uredničkoj percepciji, više ili manje eksplicitno rečeno, europski problem. Međutim, čini se da ovu percepciju ne dijele europski politički čelnici, među kojima postoji prešutno očekivanje da će glavna potpora Ukrajini doći od Sjedinjenih Američkih Država. Izvor ovakvog stava proizlazi iz samog legitimiteta koji se pripisuje Vladimiru Putinu, kao predsjedniku Ruske Federacije, države koja je bez razloga napala drugu državu, Ukrajinu, na samom rubu Europske unije. Time postaje očito da Zapadna Europa nije nimalo naučila prave pouke iz iskustva bivšeg jugoslavenskog sukoba. I izbio je i odigrao se na rubovima Europe, sve dok američka vojna sila nije uskočila da tome stane na kraj.
Da je Rusija bila manja država bez izdašnih zaliha novca i ugljikovodika, europski bi čelnici Vladimira Putina tretirali kao sugovornika bez političkog legitimiteta i zbog toga bi ga marginalizirali. Da je bilo koja država u Europskoj uniji bila u situaciji da je djelomično okupirana od stranih trupa, a da su na okupiranim područjima organizirani predsjednički izbori, ta situacija bi se smatrala razlogom za trenutno gušenje političkog dijaloga i nedvosmisleno osporavanje legitimiteta koji se pripisuje nosiocima vlasti agresorske države.
Ukrajina je u lipnju 2022. dobila status kandidata za pristupanje Europskoj uniji, au prosincu 2023. čelnici Unije odlučili su otvoriti pregovore o pristupanju (6). Postoji, dakle, politički kontekst da ti isti europski lideri Vladimira Putina smatraju nelegitimnim sugovornikom, prije nego što prirodnim putem siđe sa scene, slično kao što je Staljin otišao u povijest. Doista, Europa ne može uskoro prevladati svoje smanjene vojne kapacitete, ali može ojačati svoju političku volju dosljednijom primjenom vlastitih načela i vrijednosti.
Legitimitet na vanjskom planu je kritična točka koju otkrivaju predsjednički izbori, čiji će jasni pobjednik biti Vladimir Putin, iz jednostavnog razloga što je taj legitimitet nešto što mu je više-manje dodijelio drugi šefovi država. Aktualni i budući ruski predsjednik je diktator i zaista je zadovoljan tim statusom, dok su njegovi sunarodnjaci daleko od toga da osporavaju i osobu i status o kojem je riječ. Svaki djelić legitimiteta koji se iz Europe pripisuje Rusiji, u korist Vladimira Putina, samo će nagnuti vagu u korist europskih političara pohlepnih za autokratskim modelom moći i povećati rizik od političke kontaminacije na štetu europske demokracije koja je teško izgrađena posljednjih desetljeća. Ako ne želimo nove kontrolirane izbore, s unaprijed određenim pobjednicima i društvima u kojima prosječan građanin vrijedi samo kao manevarski stol i topovsko meso, onda izvucimo pouku iz ovih izbora koje Rusija sada nameće na teritoriju Ukrajine. –Pročitajte ostatak članka na Contributors.ro
