Početkom 1989. SSSR je povlačio svoje trupe iz Afganistana, označavajući kraj invazije koja je započela prije gotovo 10 godina. Ovo povlačenje nije predstavljalo samo vojni poraz, već i značajnu eroziju imidža velike sile koji su Sovjeti imali u to vrijeme. Poraz u Afganistanu, kojem se pridodaje nuklearna nesreća u Černobilu, kao i neizvjesno stanje gospodarstva, u konačnici je doveo do de facto raspada SSSR-a
Komemoracija sovjetskim vojnicima poginulim u AfganistanuFoto: Olga MALTSEVA / AFP / Profimedia
Sovjeti su bili uvučeni u dugotrajni rat u kojem nikada nisu imali šanse za pobjedu. Vođenje rata na neprijateljskom teritoriju okupirane države iscrpilo je rusko gospodarstvo.
Ali kako je bilo moguće da se vojni kolos kalibra sovjetskog mora sramotno povući, s obzirom na to da Afganistanci praktički nisu imali vojsku? Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje analizirajući događaje, kao i doprinos koji je imala američka intervencija, ali i intervencija drugih zemalja. Također ćemo analizirati kako je povlačenje iz Afganistana zadalo coup de grace SSSR-u, već propaloj državi.
Zašto su Rusi ušli u Afganistan?
Uzroci sovjetske invazije na Afganistan su složeni i potječu iz 19. stoljeća. Tako je u tom razdoblju carska Rusija, u punoj ekspanziji, bila izravna konkurencija Velikoj Britaniji za kontrolu nad ovim prostorom. Bilo je to ono što su povjesničari kasnije nazvali ‘Velika igra’. Iz tog razdoblja potječe i afganistanski nadimak ‘groblje imperija’, s obzirom na opetovane neuspjehe Britanaca koji su svoju dominaciju željeli proširiti iz Indije.
Godinu dana prije invazije 1979. SSSR i Afganistan sklopili su ugovor o prijateljstvu, kojim su se dvije strane dogovorile da će jedna drugoj pružiti vojnu i gospodarsku pomoć. Afganistan graniči s Rusijom, a potonja smatra da je to područje od najveće strateške važnosti za njezinu nacionalnu sigurnost, ali i kao vrata u Aziju.
1978. U Afganistanu se dogodio državni udar, orkestriran od strane marksističke stranke na čelu s Nur Muhammadom Tarakijem, koji postaje šef države. Kasnije će doći u sukob s premijerom Hafizullahom Aminom, koji je želio manje prijateljsku vanjsku politiku prema Sovjetima.
To je zapravo bio trenutak kada su Rusi odlučili ući u Afganistan, većina povjesničara vjeruje da je to u biti bio pokušaj Sovjeta da prodru u Perzijski zaljev, kako bi mogli pristupiti tamošnjim izvorima nafte i povećati svoj utjecaj u muslimanskom svijetu. .
Postoje čvrsti dokazi da su Rusi iskreno vjerovali da će uživati podršku afganistanskog stanovništva, što se nikako nije dogodilo. Zapravo, to je bio trik američke tajne službe da ih navede na tu lažnu ideju.
Američka vlada nije zaboravila sovjetsku umiješanost u nedavno završeni Vijetnamski rat i htjela je platiti Rusiji u istoj valuti. Ono što je uslijedilo bilo je praktički izvan kontrole obje strane, jer nitko nije razmišljao o vjerskom faktoru koji će odigrati ključnu ulogu u onome što je uslijedilo, oblikujući svjetsku političku i vojnu scenu do danas.
Sovjetski vojnici u Afganistanu, 1988. (foto: Alamy / Profimedia)
10 godina rata i ponižavajućih poraza ruske vojske
Ruska vojska je 27. prosinca 1979. ušla u Afganistan i zauzela glavni grad Kabul, kao i glavne gradove u zemlji. Od samog početka osjećale su se pogreške u strateškoj procjeni situacije kao i taktičke pogreške. U Afganistanu postoji plemenska struktura društva, koju Sovjeti nikada nisu uspjeli promijeniti. Ruskim trupama pridružila se afganistanska vojska, koja je ostala lojalna vladi pod sovjetskom kontrolom.
Rusi su od početka imali velike poteškoće u organiziranju opskrbnih linija. Tako zauzimaju glavne urbane aglomeracije i uspostavljaju vojne baze diljem Afganistana. No, u cjelini to nije značilo mnogo, jer su ti centri sovjetske okupacije izgledali kao otoci na potpuno neprijateljskom teritoriju. Vojne baze su se morale stalno opskrbljivati, što je ruska vojska mogla učiniti samo uz velike poteškoće i velike gubitke.
Što se tiče topografije, Afganistan je pretežno planinska zemlja. Kroz te planine Rusi su morali prebacivati konvoje vojne opskrbe, koji su postali laka meta za slabo naoružane afganistanske borce, ali koji su odlično poznavali teren i uspješno ga koristili. Naravno, ne treba podcijeniti ni inozemnu pomoć koju su Afganistanci imali. Prije svega, SAD, ali i zemlje poput Pakistana ili Velike Britanije, Afganistancima pretvorenim u mudžahedine osigurale su i moderno naoružanje i vojne savjetnike. Strogo literarno, s gledišta islamske vjere, izraz označava osobu koja se uključila u džihad ili sveti rat.
Žrtve na obje strane vrtoglavo su porasle, a civili u Rusiji počinju negodovati zbog sve većeg broja ruskih vojnika koji se vraćaju kući u ‘Crnim tulipanima’, kako su afganistanski veterani nazvali AN-12, s kojima su tijela poginulih prevezena. prevezen u zemlju. U dobroj sovjetskoj tradiciji, Kremlj će pokušati sakriti pretrpljene gubitke, ali bez većeg uspjeha. Zlokobno ime ‘Crni tulipan’ koje su dali avionima bit će poznato zahvaljujući pjesmi koju je skladao Alexandr Rozenbaum, pjesmi koja će postati prava himna afganistanskih veterana.
Posve svjesni američke vojne pomoći koju primaju mudžahedini, Sovjeti pokušavaju nekako uspostaviti ravnotežu i sve više koriste teško naoružanje koje ima povećanu sposobnost uništavanja. Vrhunac je bio kada su počele koristiti kazetne bombe, oružje zabranjeno međunarodnim pravom, upravo zbog učinaka koje su imale na borce.
Godinama su borbe slijedile isti obrazac. Rusi su provinciju proglasili ‘oslobođenom’, nakon čega su, nedugo zatim, njihove trupe napali afganistanski borci koji su se u početku sakrili pred nadmoćnom vatrenom moći. Najviše je stradalo afganistansko civilno stanovništvo, no postupno su ratni napori počeli uništavati sovjetsko gospodarstvo koje je teško pogođeno 1986. godine i golemim naporima da se saniraju posljedice nuklearne katastrofe u Černobilu.
To je trenutak kada Gorbačov odlučuje da je dužan žrtvovati imidž ruske vojske i počinje korake za povlačenje iz Afganistana. No, proći će tri godine dok u veljači 1989. posljednje sovjetske trupe ne napuste Afganistan, ostavljajući za sobom zemlju uništenu u svakom pogledu.
U Afganistanu oboren sovjetski helikopter (foto: Arhivska zbirka / Alamy / Alamy / Profimedia)
Posljedice rata u Afganistanu i zašto je bio toliko važan za kasniju povijest
Službeno, Sovjeti su proglasili brojku od oko 15 tisuća vojnika izgubljenih tijekom deset godina rata i više od 50 tisuća ranjenih. Najvjerojatnije je stvarna brojka puno veća, a Rusija, kao i uvijek, želi sakriti svoje gubitke. S druge strane, puno je teže iznijeti brojku, gruba procjena je oko 100 tisuća umrlih afganistanskih boraca i do 2 milijuna civila.
Vojni analitičari izvukli su potrebne zaključke, ističući da Rusi nisu uspjeli upravljati golemom prednosti koju su imali u pogledu vatrene moći u sukobu sa slabo opremljenim i obučenim gerilcima. U isto vrijeme, koristeći vojsku novaka, često su imali lošu obuku, što se na bojnom polju prevodilo u nisku borbenu moć i pogreške koje su generirale neopravdane gubitke. Žalosno stanje ruske vojske bit će potvrđeno, nekoliko godina kasnije, invazijom na Čečeniju.
Nakon sovjetskog povlačenja, za Afganistan su uslijedile godine građanskog rata. Negativni učinci činjenice da su američke tajne službe naoružavale i obučavale afganistanske borce, vidjet će se kasnije. Mnogi su se mudžahedini radikalizirali i postali ono što danas nazivamo talibanima. Činjenica da je jedan od vođa mudžahedina koje su obučavali Amerikanci bio Osama Bin Laden je uvjerljiv primjer za to. Amerikanci su stvorili i uvježbali vojnu silu s kojom će se kasnije i sami suočiti, s dobro poznatim lošim učincima.
S druge strane, za Ruse, invaziju na Afganistan mnogi ljudi vide kao element koji je preokrenuo vagu u korist raspada SSSR-a. U ruskom kolektivnom sjećanju ovaj rat ostaje otvorena rana, s veteranima koji svjedoče o osjećaju izdaje i napuštenosti od strane ruske države.
Izvori:
– Rodric Braithwaite, Afganistanci: Rusi u Afganistanu, 1979–89.
– Gregory Feifer, Veliko kockanje: Sovjetski rat u Afganistanu
– Mark Galeotti, Afganistan: Posljednji rat Sovjetskog Saveza.
– Oleg Novinkov, Afganistanski bumerang.
– Gregory Fremont-Barnes, Sovjetsko-afganistanski rat 1979.-1989.
