Roditelji, ponekad govoreći nešto svojoj djeci, ne cijene činjenicu da dijete te riječi doživljava drugačije. Ponekad odrasli, kako im se čini, vlastitim riječima pozitivno utječu na odgoj djeteta, ali ako te riječi nisu psihološki prilagođene percepciji djeteta, onda će šteta od njih biti više nego dobra.
Roditelji rijetko razmišljaju o tome kako će njihovo malo dijete, s njegovom povećanom dojmljivošću, prvenstveno povezanom s bezgraničnim povjerenjem u njih, shvatiti ono što je rečeno i neće li bolno reagirati na njihove riječi.
Tako, primjerice, kada odrasli zastrašuju bebu činjenicom da će se u njoj, ako ne opere ruke, pojaviti mikrobi, onda ne žele ništa loše. Roditelji dobro znaju što su mikrobi i stoga je takvo objašnjenje za njih sasvim normalno. Govoreći to bebi, ne uzimaju u obzir činjenicu da dijete sve obdaruje vizualnim slikama i bilo kakvim manifestacijama, jer još uvijek ne razumije u potpunosti što je to.
Zbog toga bogata dječja fantazija odmah crta čudovišta koja ga muče iznutra. Ako beba ta iskustva odmah podijeli s roditeljima, oni će je umiriti i sačuvati psihičko zdravlje.
U istom slučaju, ako dijete sve to nosi u sebi, njegovo psihičko i mentalno zdravlje počinje patiti, a roditelji ne mogu razumjeti što nije u redu. Zato odrasli u razgovoru sa svojim djetetom moraju vagati svaku riječ i mnogo toga potanko objasniti djetetu ili zamijeniti riječima koje su mu poznate i razumljive.
Dakle, roditelji, govoreći malom djetetu da morate prati ruke, bolje je reći mu ne o klicama, već o činjenici da će se razboljeti ako je prljavo i neće moći hodati s prijateljima. Dijete se ne treba bojati posljedica neizvršavanja nekih radnji, već razumjeti zašto su one potrebne, samo će se tako naviknuti promatrati ih.
Još jedna pogreška roditelja u izgradnji komunikacije sa svojom malom djecom je tako strašna fraza za bebu: “Ne volim te, ne trebaš mi takav.” Roditelji u to ne polažu isto značenje kao dijete, pa stoga ni ne shvaćaju kakvu mu psihičku traumu nanose.
Stvar je u tome da se do određene dobi cijeli djetetov svjetonazor, sav smisao njegova života svodi na ljubav roditelja prema njemu. Njemu je to glavni pojam u životu, a kada čuje takvu izjavu, cijeli svijet mu se počinje rušiti. Uostalom, on još uvijek ne razumije da su njegovi roditelji to rekli samo u obrazovne svrhe.
Dijete njihove riječi doživljava kao istinu i katastrofu. Gubi svrhu svog života. Roditelji trebaju imati na umu da tek kada svojoj bebi daju do znanja da je vole jednostavno zbog onoga što jest, lako se mogu složiti s njom oko svega.
Također, izjave njegovih bližnjih da je zbunjeno, prljavo i da je samo loše dijete loše utječu na psihičko zdravlje djeteta. Govoreći to djetetu, roditelji, u pravilu, na ovaj način pokušavaju, kako misle, bolje objasniti djetetu što žele od njega; ali on sve to vidi drugačije.
Čuvši takve riječi od ljudi kojima vjeruje, dijete shvaća samo jedno: zauvijek je loše i ništa se ne može promijeniti. Takve riječi njegovih roditelja, posebno majke, zvuče mu kao presuda.
Roditelji koji žele ispraviti ovu ili onu kvalitetu svog djeteta ne trebaju bebu nazivati uvredljivim riječima i osuđivati ga, već mirno, strpljivo i vrlo jasno objasniti što žele od njega.
Ponekad djetetu treba objasniti čak i one stvari koje se odraslima čine očiglednima, ali roditelji moraju imati na umu da razgovaraju s vrlo malim djetetom koje tek počinje shvaćati život i treba njihovo precizno vodstvo.
Fotografija: Pixabay
